Kraljevina Jugoslavija, “država je bez povijesti, sadašnjosti i budućnosti”, kako ju je opisao Pavle Radić 1927. Umjetno stvorena Versailleskim mirovnim sporazumom nakon Prvog Svjetskog Rata, ova tvorevina bez ikakva povijesnog pokrića brzo je iznevjerila očekivanja Hrvata, Slovenaca i Crnogoraca, koji su željeli ravnopravnu južnoslavensku federaciju, te postala hegemonistička velikosrpska diktatura pod paskom dinastije Karađorđević (koja je došla na vlast istrjebljenjem prethodne dinastije) te srpskih radikala i unitarista predvođenih Nikolom Pašićem. Beograd je tako postao za Hrvate ono, što su prethodno bili Beč i Pešta, baš kako je veliki Stjepan Radić i predvidio 1918., uzalud upozoravajući hrvatske jugofile (Trumbić, Supilo…) da “ne srljaju kao guske u maglu” i ne predaju olako stoljetnu hrvatsku državnu samostalnost tuđinu. Nezadovoljstvo ovom državnom zajednicom, koja je javno napadala, ušutkavala, proganjala, zatvarala i ubijala hrvatske političke i znanstvene prvake (Radići, Basariček, Šufflay, Budak, Pernar…), komadala Hrvatske zemlje (pripajanje Srijema Srbiji i Boke Kotorske crnogorskoj Zetskoj Banovini, primopredaja dobrog dijela Dalmacije, te čitave Istre i Rijeke talijanskim fašistima, podjela BiH na 4 banovine, itd.) i provodila nasilnu represiju i pljačku u vidu interesa Srbije i Beograda bilo je toliko, da je krajem 30-tih godina 20. stoljeća prijetilo da će eskalirati otvorenom pobunom i revolucijom. Ubojstvo kralja Aleksandra 1934., koje su isplanirali i izveli hrvatski i bugarski emigranti pod vodstvom dr. Ante Pavelića (UHRO) bilo je prvo upozorenje Beogradu da se ne igra, stoga je 1939. i stvorena Banovina Hrvatska, dogovorna država u državi u kojoj je Hrvatski narod okupio jedan dio svojih povijesnih i etničkih teritorija (okrnjeni kostur Hrvatske s jugozapadnom BiH i bosanskom Posavinom) no u kojoj su se velikosrpska represija, progoni i pokolji jednakim intenzitetom nastavili. Zato je nagli raspad Kraljevine Jugoslavije nepune dvije godine poslije došao kao spas i olakšanje svim Hrvatima, unatoč nadolazećem svjetskom ratu.
Kako bismo bolje razumjeli kontekst raspada Jugoslavije, moramo uvidjeti i odnose u tada najjačem vojno – političkom savezu svijeta, Trojnom Paktu. Kraljevina Italija, čiji istinski gospodar nije bio kralj već fašistički diktator Benito Mussolini, pod svaku je cijenu željela ići u korak s osvajanjima vodeće države Pakta, Njemačkog Reicha. Kako je Hitlerov Anschluss (ujedinjenje) s Austrijom te pripajanje Sudeta, Saarske oblasti i 1939. vojno gaženje Poljske (koje je i započelo Drugi Svjetski rat) gotovo udvostručilo Njemačku, Mussolini je i sam započeo ratne operacije širenja na područja koja su talijanski iredentisti i fašisti, zadojeni idejom obnove Rimskoga Carstva na Mediteranu, smatrali talijanskim državnim područjima. Osim Albanije te već navedenih Hrvatskih zemalja (Zadar, Lastovo, Palagruža i drugi dijelovi Dalmacije, Istra, Rijeka) koje im je 1924. doslovno poklonila srbizirana jugoslavenska vlada, Talijani odlučuju pripojiti Kraljevini i Grčku, čime su slijedili povijesne tokove širenja Rimske Republike na istok. Rat s Grčkom započeo je 1939. na 1940. i donio velike gubitke Mussolinijevim trupama, budući da su se Grci doista hrabro borili, braneći svoju nezavisnost po epirskim i pindskim klancima. Stoga je Hitler početkom 1941. odlučio, kao i mnogo puta dotad, pripomoći svome savezniku i poslao vojsku na jug, koja je morala proći i preko tadašnjeg jugoslavenskog teritorija.
Pod prijetnjom moguće invazije premijer Dragiša Cvetković i potpredsjednik Vlade Vladko Maček postižu dogovor o pristupanju Trojnom paktu s Italijom i Njemačkom koja je pritom obećala Jugoslaviji tri stvari: Njemačka priznaje teritorijalni integritet Jugoslavije, Njemačka neće tražiti od Jugoslavije prelazak svoje vojske preko njenog teritorija niti vojne baze, Njemačka će osigurati da Jugoslavija (čitaj: Srbija) dobije luku Solun i time i izlazak na Egejsko more. Do službenog potpisivanja dolazi u Beču 25. ožujka 1941. godine. Kada je vijest o potpisivanju stigla u Beograd ona pokreće već unaprijed organiziranu britansku akciju vojnog puča koja 27. ožujka ruši vladu Cvetković-Maček, a na njeno mjesto dolazi general Dušan Simović. Bez obzira na sav bijes Hitlera koji dočekuje za njega ovu neugodnu vijest, on u potpunoj suprotnosti s kasnije stvorenim mitovima šalje diplomatski upit generalu Simoviću namjerava li on poštivati sporazum sklopljen 25. ožujka . Tek dolazak negativnog odgovora na upit dovodi do kratkotrajne pripreme za invaziju Jugoslavije. Znajući da se priprema rat u potpunom suglasju s Velikom Britanijom, jugoslavenska delegacija putuje u Moskvu radi sklapanja obrambenog saveza sa Sovjetskim Savezom. Poslije kraćeg dogovora dolazi do potpisivanja ovog saveza u noći s 5. na 6. travnja 1941 . godine. Oko dva sata nakon potpisivanja i prije njegovog podnošenja javnosti Njemačka je napala Jugoslaviju. Na diplomatski upit upućen Staljinu nakon izbijanja rata, namjerava li Sovjetski Savez poštivati sklopljeni sporazum i objaviti rat Njemačkoj, dobiven je negativni odgovor čime se slama jugoslavenska nada za spas isto tako brzo kao i britanska za otvaranje drugog fronta. To je bio ujedno i dokaz da se Staljin (inače djelitelj Poljske 1939. koji je pripomogao Hitleru da se ta država – prva žrtva WW2 lakše okupira) drži svoga dogovora s nacistima, što je daleko od slike kakvu su proruski nastrojeni Titovi komunisti za vrijeme SFRJ htjeli stvoriti u javnosti, o SSSR-u i ruskoj naciji kao velikome prijatelju Jugoslavije.
Za više ovakvih tekstova- klikni Like!
Poslije samo četiri dana rata njemačke vojne jedinice su ušle u Zagreb, a Slavko Kvaternik je poslao proglas o nastanku Nezavisne Države Hrvatske i poziv Hrvatima da istupe iz srbizirane jugoslavenske vojske. U velikosrpskim krugovima ovo proglašenje i poziv za napuštanje vojske je poslužilo za nastanak još jednog u nizu umobolnih mitova o “nožu u leđa”, veoma sličnom onome nakon Prvog svjetskog rata u Njemačkoj. Određen broj hrvatskih vojnika iz jugoslavenske vojske na svom povratku kući preko teritorija Srbije bio je napadnut ili čak i linčovan od protuhrvatski raspoloženog mnoštva. Tako stvorenom negativnom mitu među Srbima o Hrvatima je definitivnu pomoć pružila kapitulacija Jugoslavije 17. travnja 1941. i nastanak, odnosno obnova neovisne Hrvatske.
Spomenimo i to da je kraljevska obitelj, zajedno sa najbližim suradnicima i samim premijerom Dragišom Cvetkovićem već 7. ožujka (po njemačkom bombardiranju Beograda) napustila svoju kraljevinu i pobjegla u London, gdje će ostati do dana današnjeg, a njihova “otadžbina” više nikada neće biti obnovljena u monarhističkom uređenju kao dotad.
Autor: Juraj Njegovan pl. Balen