Moralna policija sastavljena od kolumnističkih virtualnih dobrotvora zadnjih sedam dana preventivno odrađuje posao kako se nitko ne bi usudio zucnuti ništa protiv kad prve tisuće migranata prema kojima nemamo nikakav specifičan politički ni povijesni dug nahrupe u našu zemlju.
Prosječnom čitatelju ne preostaje ništa drugo nego diviti se kako su to krasni ljudi kad tako širokogrudno pišu kako bi primili i hranili sve koji hoće ući u Hrvatsku. Natječu se u virtualnom altruizmu i proklinjanju ksenofobnih Hrvata, temeljeći to mišljenje uglavnom na anonimnim komentarima po društvenim mrežama. Nisu čak ni sačekali da prvi migranti dođu i da se vide reakcije, već smo a priori kao zajednica krivi za ksenofobiju, dok se ne dokaže suprotno. “Hrvatska – zemlja licemjernih i glupih ljudi”, piše jedan. Drugi Angelu Merkel naziva “europska fireresa” jer je izjavila kako “najezda migranata u idućem razdoblju za nas predstavlja veći izazov od ‘grčkog slučaja’ i krize eura”, jer oni, valjda, bolje od njemačke kancelarke znaju i pozvaniji su reći što za Njemačku trenutačno predstavlja izazov. Samoproglašene moralne vertikale imaju smisla samo ako je većina nemoralna, tj. ako je predstave takvom i stave pod svoju palicu. Najlakše je napisati – otvorimo granice i primimo sve zauvijek i usput prozivati kao naciste sve koji smatraju da za zemlju u krizi, koju napuštaju deseci tisuća mladih i obrazovanih ljudi, nije najveća sreća plaćati tuđe geostrateške dugove.
U cijelom rafalu tekstova zadnjih dana Hrvati su prikazani kao ksenofobi potpuno bez osnove, preventivno, jer je premijer u svojim izjavama o prihvatu migranata bio vrlo širokogrudan, nijedan ozbiljan političar nije rekao ništa protiv osim, u odnosu na ono što se čuje od europskih kolega, benignih izjava Mirele Holy i Damira Kajina. Holy se našla se na udaru moralne medijske policije jer je izjavila ono što su prošloga tjedana pisale svjetske agencije: “Među ljudima koji bježe od sigurne smrti i neimaštine zasigurno ima i ubačenih terorista” i upitala kako Vlada misli spriječiti moguće terorističke napade. Među tristo tisuća migranata, od kojih mnogi dolaze s područja pod kontrolom ISIL-a, statistički je vrlo moguće da ima i infiltriranih boraca. Holy nije rekla da je ISIL poslao nesretne ljude da bi destabilizirao Europu niti da se među 300 tisuća migranata infiltriralo trideset tisuća islamista, no pomoći joj nije bilo, etiketirana je kao ksenofob. A što ako se pokaže da je bilo tako i da ih je bilo planski infiltriranih, hoće li joj se itko od medijskih batinaša ispričati? Slučaj Damira Kajina je zabavniji. Nekadašnja lijeva istarska ikona zapitala se: “Zašto ne bježe prema najbogatijim zemljama svijeta Saudijskoj Arabiji, Kataru, Kuvajtu, Emiratima”, dodavši kako “ne bježe zato što je Saudijska Arabija podigla 950 kilometara zida, a mi zbog zida prozivamo Mađare”. Također je izrazio negodovanje jer je vojarna u Puli jedna od pet spomenutih lokacija u Hrvatskoj za prihvat migranata. Narušio je time klasični lijevi mit da postoje regije, poput Istre, koje su a priori, gotovo genetski, tolerantnije od drugih. Dojučerašnji drugovi koji su mu se divili dok se širila šovinistička netrpeljivost prema politički nepoćudnim dijelovima vlastitog naroda, sada ga nazivaju fašistom.
Cinično bi se moglo reći da bi desetke tisuća migranata trebalo smjestiti isključivo u dijelove Hrvatske gdje su na vlasti lijeve, multikulti stranke, da se poveća ljepota multikulture i višereligijskog mozaika koji slave, a nacionalističke, kamenjarske krajeve kazniti tako da ih se liši novog šarenila pa neka pate u svom čistom hrvatskom “toru”. Sveprimači prijete etiketom nacista svakome tko se usudi iskazati bilo kakvu rezervu prema onome što se događa.
Tko je razvalio države i društva iz kojih većina migranata danas dolazi, od Iraka i Sirije do Libije? Neki od sveprimača su svojedobno pisali hvalospjeve Arapskom proljeću koje će donijeti slobodu i dovesti i arapska društva tamo gdje tijek povijesti po njima nužno svugdje vodi, a to je ono gdje je danas sekularna, tolerantna, multikulti Europa. Iste su bajke pričali u Guardianu o Narančastoj revoluciji u Ukrajini ili o lanjskom bošnjačkom proljeću, a kad je sve palo u vodu, ušutjeli se kao da ništa nisu prije govorili. Tko je nekritički podržavao oporbu u građanskom ratu protiv Assada, uključujući i ISIL? Kako to da se u travnju u dokumentima EU o migrantskoj krizi u Sredozemlju pisalo o potrebi olakšanja kopnene, balkanske rute, a samo četiri mjeseca kasnije, vidi čuda, događa se ova strahota u Makedoniji i Srbiji?
Premijer Milanović je ovog tjedna iznio dvostruko problematičnu tezu kako Hrvatska ne može imati strategiju mimo EU “koji nema strategiju i ovo ga je dočekalo kao iznenađenje”. No EU je dijelom ima, i jasno je da su na neki način u startu olakšali kopnenu rutu, a mađarski primjer pokazuje da nacionalne države itekako mogu provoditi svoju politiku. Zanimljiva je i fenomenologija osude slovačkog preferiranja kršćana među migrantima. Izjave tamošnjih čelnika kako žele primati samo kršćane s Bliskog istoka jer smatraju da će se lakše integrirati, u EU mainstreamu izazvale su zgražanje i negodovanje. Ali u praksi problema ne bi trebalo biti. Ako je europskom sekularnom multikulturalistu svejedno primio on kršćanina, muslimana, agnostika, budista, jer se svi jednako integriraju, zašto se buni, neka Slovaci proberu ako njima nije isto. Ako dijelim s bratom krušku i jabuku, pri čemu je meni potpuno svejedno što će tko uzeti jer smatram da je svako voće isto, a on zapeo da baš hoće krušku, neka je uzme. Osim ako i meni nije ustvari draže uzeti krušku, ali iz nekog razlog lažem da mi je svejedno. SAD, od kojeg je i krenula ideja ograda na granici, kaže velikodušno da bi primio između pet i osam tisuća Sirijaca, ali dogodine. Razmjerno veličini, to bi bilo kao da ih Hrvatska primi šezdesetak, ekonomskoj snazi kao da primi deset ljudi, a odgovornosti za rat u Siriji kao da primimo jednog Sirijca na pola sata. Naš premijer bi odmah primio više nego Amerikanci dogodine pa opet ispadamo fašisti. Kod nas je ekonomska situacija tako loša da migranti i ne žele ovdje ostati. Znakovito je da se većina njih ne zadržava na prvoj sigurnoj lokaciji, kao što čine izbjeglice, nego upitani eksplicitno kažu da žele ići u bogate europske zemlje.
Dakle, što se tiče njih, opasnosti od trajnog ostanka desetaka tisuća ljudi na račun hrvatskog proračuna nema. No drugačije stvari stoje s EU. Nakon što se, kao u proročanstvu koje se samoispunjava, zadnjih mjeseci provalila kopnena ruta, moglo bi se dogoditi da se zemlje na “balkanskoj ruti” napune migrantima na putu prema sjeverozapadu, a da onda EU blokira schengensku granicu dajući zauzvrat financijsku pomoć za smještaj zemljama u kojima su se migranti već zatekli. U praksi to bi značilo novcem za humanitarne projekte potkupiti našu političku scenu, medije i biznismene koji će graditi prihvatne centre i opskrbljivati ih kao posrednici između europskih fondova i lokalne stvarnosti. Dugoročno gledano, ovakav razvoj događaja imao bi katastrofalne posljedice: deseci tisuća novopridošlica zaglavili bi protiv svoje volje u zemljama s golemom vlastitom nezaposlenošću i socijalnom napetošću, bez mogućnosti integriranja u svijet rada, a time i u društvo ljudi drugačijeg jezika i kulture. Stvorila bi se geta, nešto između palestinskih izbjegličkih logora i siromašnih imigrantskih predgrađa europskih gradova, a u zemlji bi ojačao ksenofobni ekstremizam. Nitko od naše političke i medijske elite neće osjetiti taj problem. Pripadnici više i visoke srednje klase su i u Europi tradicionalno veliki multikulturalisti jer imigranti i pretendiraju na njihove pozicije i poslove, niti si mogu priuštiti naseljavanje u finim kvartovima gdje oni žive, pa konfliktnu stvarnost nosi niža i niža srednja domaća klasa. Jednako tako se i hrvatski virtualni sveprimači olako razbacuju tuđom gostoljubivošću. No njihov je paradoks sljedeći: ako su Hrvati fašisti, neznalice i licemjeri, kakvim ih prikazuju, zašto onda među takve zlikovce smjestiti sve te silne migrante?
Čime su siroti Sirijci zaslužili takvu kaznu da trajno pate među tim groznim ljudima, i to još u siromašnoj zemlji bez posla i perspektive?
Autor: Nino Raspudić/Večernji list