Treba pohvaliti Tomislava Vukovića koji na temelju svoga novinarskoga istraživanja već više desetljeća pruža hrvatskim čitateljima dokaze o našoj hrvatskoj prošlosti XX. stoljeća, koja je dijametralno drugačija od onoga što su nam nametali komunistički obrazovni sustavi, a još nam uvijek nameću ostatci tog sustava u bojovnim pojedincima koji ne žele ni sadašnju ni buduću Hrvatsku u lijepom razvoju, pa joj trajno nameću i crnu prošlost. Tomislav Vuković objavio je u prošla tri broja “Glasa Koncila” nizanku pod zajedničkim naslovom “Nezavisna Država Hrvatska između zakona i zločina”. S nekoliko podkrijepljenih primjera pokazao je kako je Nezavisna Država Hrvatska bila uređena država, te da u teško ratno vrijeme nije podilazila ni svojim pobornicima, već ih je prema važećim zakonima najstrože kažnjavala kad je za to bilo razloga. Zločinci koji su u njezino ime ili pod njezinim okriljem učinili pojedine zločine, najstrože su bili kažnjeni. Stoga nikako nema mjesta Nezavisnu Državu Hrvatsku obilježavati kao zločinačku, kako su to činili i čine oni koji su se protiv nje borili ili se još uvijek bore. Nezavisna Država Hrvatska bila je stvarnost koja se dogodila u zlosretno vrijeme, pa su državotvorni Hrvati tada mogli samo posijati sjeme slobodne hrvatske države, koje je konačno niklo 1991. godine.
Želim ovdje svratiti pozornost na jednu osobitu činjenicu, a to je da su neprijatelji hrvatske državnosti, pa stoga i Nezavisne Države Hrvatske trajno koristili radno i sabirno polje u Jasenovcu kao sredstvo obtužbe protiv nje i kao samorazumljivi dokaz da je Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka. Naime, za navedene neprijatelje Jasenovac je dokaz zločinstva Nezavisne Države Hrvatske, a ona je pak prirodno okruženje u kojem se nije moglo događati ništa osim zločina. Naravno da je to podpuno netočno. To je podvala neprijatelja hrvatske državnosti.
U drugom dijelu nizanke Vuković je opisao nekoliko razbojstava koja su učinili Eugen Guić, Zvonimir Devčić, Josip Hodak i drugi, zbog čega su osuđeni i strijeljani. Tako je Eugen Guić u noći s 26. na 27. travnja 1941. ubio grkoistočnog (pravoslavnog) svećenika Miladina Minića u Biliševu. Josip Hodak iz Bjelajaca kod Bosanske Dubice ubio je pak Milju Prodanović, pravoslavne vjere, prateći je u njezino selo 24. prosinca 1942. Ispustivši ostale primjere razbojstava, navodim ova dva jer se osobe istog imena i prezimena mogu naći na “poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945.”, što ga je sastavilo Spomen-područje Jasenovac.
Na tom jasenovačkom popisu nalazimo sljedeće: Miladin Minić, sin otca Veliše, rođen 1922. u mjestu Šipačno, obćine Nikšić, po narodnosti Crnogorac, poginuo je od ustaša 1942. u logoru Jasenovac. Izvor za njegovu smrt je: SZSJ64, tj. Popis žrtava Drugog svjetskog rata koji je učinio Savezni zavod za statistiku Jugoslavije 1964. godine. Druga osoba: Milja Prodanović, kći otca Laze, rođena 1900. u mjestu Gornjoselci, obćine Kozarska, dakle Bosanska Dubica, po narodnosti Srbkinja, ubijena je od ustaša 1942. u logoru Jasenovac. Izvor za njezinu smrt je SAM-BD=373, tj. knjiga Dušana Samardžije, Bosanskodubičko područje u NOR-u i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., koju su izdale Društveno političke organizacije i Skupština obćine u Bosanskoj Dubici 1985. godine.
Navedeni grkoistočni svećenik Miladin Minić, župnik biliševski ili bilješevski, slavi se u Srbskoj pravoslavnoj crkvi kao sveti mučenik. Za njega možemo na mreži naći da je rođen 15. studenoga 1913. u Pljevljima, a umro je 1941. Drugih podataka nije moguće naći. Stoga je teško ustanoviti, je li svećenik Miladin, kojega je ubio Eugen Guić, istovjetan s Miladinom Minićem, sinom Veliše iz Šipačnog, koji se nalazi na jasenovačkom popisu. No, glede Milje Prodanović nema sumnje da se radi o jednoj te istoj osobi, tj. koju je ubio Josip Hodak kod njezinog sela i koja se nalazi u popisu žrtava Jasenovca. Svi dostupni podatci u oba izvora o njoj se poklapaju. To je očiti primjer kako je današnje Spomen-područje Jasenovac nekritički na popis žrtava Jasenovca, koji sada broji oko 83.000 žrtava, stavilo sve one koje je komunistička promičba nastojala podmetnuti pod Jasenovac. Tako je i Milja Prodanović, koja je stradala u svom selu Gornjoselci, popisana u knjizi Dušana Samardžije, pa onda i u jasenovačkom popisu kao žrtva Jasenovca. Samo jedan ovakav primjer dovoljan je da se sruši vjerodostojnost jasenovačkoga popisa od 83.000 žrtava. Današnja povjesnička znanost govori o najviše 1.000 umrlih i ubijenih u radnom i sabirnom polju Jasenovac, ne računajući, naravno, one koji su tu završili svoj život nakon poslijeratnih iscrpljujućih križnih putova. Kad niječem vjerodostojnost popisa jasenovačkih žrtava od čak 83.000 osoba, tada ne pripisujem zlu namjeru sastavljačima tog popisa, već ističem nevjerodostojnost izvora kojima su se oni služili. A služili su se nekritički jugoslavenskim i velikosrbskim izvorima, uglavnom iz neke druge ili treće ruke, koji su imali za cilj, preko Jasenovca, što višeocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja im je bila kost u grlu kod stvaranja Jugoslavije.
Za više ovakvih članaka – klikni LIKE!
Da je Jasenovac sredstvo kojim se neprijatelji hrvatske državnosti obilno koriste, to je hrvatskim povjesničarima odavno poznato. Treba naglasiti da među te neprijatelje treba na prvo mjesto staviti velikosrbe, odnosno one Srbe i Hrvate koji ne mogu zamisliti slobodnu Hrvatsku bez ovisnosti od Srbije ili barem Jugoslavije. Muzejska postavka u Jasenovcu služi dan-danas u promicanju tog neprijateljstva prema hrvatskoj državnosti i svakoj ostvarenoj hrvatskoj državi. Stoga se u memorijalnom muzeju u Jasenovcu nastoji preko izloženih predmeta, slika i popratnih tekstova podpuno ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku kao zločinačku tvorevinu, koja je prouzročila mnoge žrtve ponajprije Srba, a onda (valjda radi pridobivanja saveznika u borbi protiv Hrvatske) i Židova i Roma. Očevidno je kako se uz najveći broj imena ljudi koji su prošli ili stradali u Jasenovcu stavlja obilježje “Srbin” ili “Srpkinja” (dakle, u tom je slučaju važno brojiti krvna zrnca!). No, kad sam uz svjetlopis jedne mlade djevojke pročitao tumačenje: Mira Šoić, Srpkinja, iz Samobora. Zatočenica logora Stara Gradiška. Iz logora prebačena u Zagreb i osuđena na smrtnu kaznu vješanjem (popratni katalog, str. 148), tada mi je postalo jasno da je sadašnji memorijalni muzej u Jasenovcu, ne samo u popisu žrtava, već i u mnogim izloženim predmetima i napisima, podpuna krivotvorina ili falsifikat. Mira Šoić nije Srbkinja, nego Hrvatica, koja potječe iz Samobora, odnosno njezini roditelji iz Konščice, odakle sam i ja, pa imamo čak i iste predke. Ako je ona Srbkinja, onda sam i ja Srbin! Iz navedenih primjera očevidno je da su Milja Prodanović i Mira Šoić u jasenovačkom muzeju i u popratnoj knjizi (str. 148) u službi ocrnjivanja Nezavisne Države Hrvatske i preuveličavanja srbskih žrtava. Kad smo čitali u Vukovićevoj nizanci da su na smrt osuđivani i sami ustaše koji su protuzakonito djelovali, je li onda čudno da je u to vrijeme bio osuđen na smrt i netko tko je izričito radio protiv države!? Da li je takva bila i Mira Šoić? Kad su ju već stavili u muzej i u popratni katalog, autori su se morali potruditi i reći zbog čega je osuđena na kaznu vješanjem. Ovakvim polovičnim podatcima ne dolazi se do prave istine, a to autorima i voditeljima muzeja valjda i nije svrha. Popratna knjiga o memorijalnom muzeju iziskuje dodatnu raščlambu radi uočavanja svih netočnosti i krivotvorina. O tome drugom zgodom.
Autor: Stjepan Razum