starcevic 222

Dugih 118 godina prošlo je od smrti, po mnogima, najvećeg hrvatskog političara i političkog mislilca svih vremena i tvorca moderne hrvatske samosvijesti te ideje o Hrvatskom državnom pravu, dr. Ante Starčevića. Ovaj čovjek, kojega danas svi znaju kao “oca Domovine” i lika s novčanice od 1000 kuna, jedna je od najvećih, ali i najtragičnijih figura koje su se ikada pojavile u našemu narodu; čovjek koji je čitav svoj život proveo mukotrpno sijući sjeme čije plodove ne samo njegova generacija, već niti praunuci njegove generacije još nisu dočekali.Ne želeći vas zamarati njegovom biografijom, vrijedno je napomenuti da je Starčević rođeni Ličanin iz Žitnika kod Gospića, da mu je majka rođena kao Hrvatica – pravoslavka, a stric Šime Starčević bio poznati hrvatski preporodni književnik i ujedno svećenik u Gospiću. Ono zašto ga danas slavimo je, apsurdno, stvar o kojoj većina hrvatske javnosti (o stranoj da i ne govorimo) nema blagog pojma: Hrvatsko državno pravo, po kojemu se i čitav smjer političara koji slijede Starčevićev nauk i nastoje ga provesti u djelo naziva pravašima.

Što je Hrvatsko državno pravo, pitate se? To je pravo hrvatskoga naroda na nezavisno, samostalno postojanje u okviru vlastite države u njezinim povijesnim i etničkim granicama, u kojoj je službeni i govorni jezik hrvatski, političko uređenje republikansko/demokratsko te se niti jedna odluka ne sprovodi mimo interesa hrvatskoga naroda. Predivno, zar ne? Naravno, no malo vjerojatno, reći ćete, kada hrvatski narod praktički nikada (osim možda u doba narodnih vladara, dakle niti jednom u posljednjih nekoliko stoljeća) nije imao ispunjen gotovo pa nijedan od ovih pet prilično bitnih i za razvoj bilo kojega naroda neophodnih stupova. Ponovit ćemo: Hrvatsko državno pravo sastoji se od pet glavnih sastavnica:

– nacionalna samostalnost – nezavisna država na hrvatskom povijesnom i etničkom prostoru – službeni i govorni jezik hrvatski – republika/demokratsko uređenje s poštivanjem osnovnih ljudskih prava – niti jedna odluka se ne provodi protiv interesa hrvatskoga naroda, niti taj narod vežu ikakvi za njega nepovoljni i prisilni ugovori iz prošlosti

Kada prosječni Hrvat pogleda ta obilježja Starčevićeve politike, može samo očajno ustvrditi da danas, više od stoljeća nakon njegove biološke smrti, nismo ništa bliže ostvarenju NITI JEDNOG od njegovih načela nego što smo to bili daleke 1896., kada je pravaški vođa i osnivač prvo Hrvatske Stranke Prava, a zatim nakon njezina raskola i Hrvatske Čiste Stranke Prava, otišao dobrome Bogu. Tada smo bili potlačeni od dvojne monarhije Austro – Ugarske, dvadesetak godina poslije Beč i Pešta predat će hrvatske uzde Beogradu, a on će ih, nakon 2 krvava rata i više gubljenja i ponovnog stjecanja prevlasti nad našom Domovinom i narodom proslijediti sebi odanim i sklonim strukturama u (kako se tada mislilo) samostalnoj Republici Hrvatskoj, koji će iste povjeriti europskoj zajednici naroda i još moćnijim političkim “igračima”. Dakle, ni “s” od samostalnosti. Nadalje, država koja se danas službeno naziva Hrvatskom ne obuhvaća Bog zna kakvu površinu (mizeran postotak hrvatskog povijesnog i etničkog područja), a sudeći prema okolnostima možemo biti sretni da nam je i to ostalo. Međutim, taj je “komadić raja koji se zove Hrvatskom” kako jednom reče naš veliki pjesnik A. G. Matoš, toliko zapušten, rasprodan strancima i jednostavno neiskorišten da je pitanje imamo li mi doista u posjedu i tih 56 542 km2 ili je i taj podatak samo zamagljivanje prave istine, koja kaže da su pojedini dijelovi hrvatskog teritorija (šuma Karapandža lijevo od Dunava te Šarengradska i Vukovarska ada na njemu, dio Prevlake, selo Martinbrod, vrh Sveta Gera, Piranski zaljev, selo Hotiza,…) zaposjednuti, tj. okupirani od strane susjednih nam država, talijanske i druge strane koćarice svako malo uplovljavaju u naše teritorijalno more i doslovce čiste hrvatsko podmorje od svih vrsta ribe i druge morske faune, ostavljajući pustoš, a o bespravno kupljenim parcelama uz hrvatsku obalu koje su u vlasništvu raznoraznih međunarodnih kriminalaca da i ne govorimo. Dakle, niti teritorijalni integritet Hrvatske nije niti izbliza ispunjen.

Što je s hrvatskim jezikom? Ovo je pitanje bilo prilično bitno i samome Starčeviću, koji se još od mladosti pa kroz čitav svoj život borio protiv tzv. “vukovaca”, srpskih i drugih slavenskih, ali i pojedinih hrvatskih (!!) jezikoslovaca koji su tvrdili da je hrvatsko štokavsko narječje (kojim govori više od 80% svih Hrvata i koje je od Gajevog doba temelj hrvatskoga standardnog jezika) zapravo dio srpskoga jezika i srpske jezične baštine, dok su kajkavsko i čakavsko narječje dijelovi slovenskog jezika, odnosnog nekakvog “iliričkog”, koji se prema njima smatrao jedinim ostatkom srednjovjekovnog hrvatskog jezika. Iz te budalaštine i besramnog falsifikata povijesti iznikla je međutim još jedna veća glupost: Hrvati prema vukovcima (koji su ime dobili po svome “duhovnome vođi”, srbijanskom jezikoslovcu i osvjedočenom velikosrbinu Vuku Stefanoviću Karadžiću) niti ne postoje kao narod, već su samo “austrijska izmišljotina kojom se nastoji Srbe sva tri zakona držati u lancima”. To bi u prijevodu značilo da je Beč doslovno izmislio Hrvate kako bi nekakvu zamišljenu srpsku naciju (u koju “spadaju Srbi katolici, Srbi muslimani i Srbi pravoslavci”) držao u okovima, a iz toga također proizlazi i da je čitavo područje od Julijskih Alpa do Egejskog mora teritorij gdje živi “srpska nacija”, i da su svi ljudi koji to područje naseljavaju zapravo Srbi! Nerealno i neizvedivo, kažete? Varate se, ta je apsurdna ideja zaživjela u hrvatskom jezikoslovlju putem velike skupine domaćih izdajica i krivotvoritelja, koji su od doba Hedervaryevog terora pa sve do današnjih dana uporno radili prvo da se hrvatski jezik potpuno zaniječe i poništi, a zatim, pošto je kao jezik iznimne tradicije i zalaganjem ostalih, normalnih hrvatskih i pojedinih stranih jezikoslovaca ipak opstao, da se isti što više približi i pomiješa sa srpskim, i stvori nekakav “jezični konglomerat”, koji će postupno od zajedničkog jezika za Hrvate i Srbe postati nametnuti srpski jezik za Hrvate i u konačnici dovesti do potpune asimilacije našega naroda u srpski! I taj je podli plan, iako su mu tijekom stoljeća mnogi hrabri i učeni ljudi (većinom baš starčevićanci) zadavali teške udarce, voljom stranih sila kojima je on također u interesu preživio do dana današnjeg, a potvrdu je dobio i novim hrvatskim pravopisom iz 2013. u koji su ubačeni i brojni srbizmi (o tom potom u posebnom članku). Jezik, znači, imamo, no koliko je to doista hrvatski (izvorni hrvatski korienski pravopis je stigmatiziran “fašističkim” i zabranjen) i koliko je doista u hrvatskoj općoj upotrebi, prosudite sami.

Za još ovakvih komentara – klikni Like!

Preostala dva stupa također očito nisu ostvarena: država koja zatvara ljude zbog isticanja vlastitog (i to još istinitog) stava i ne dopušta slobodu govora (Marko Francišković, negativno stigmatiziranje Željke Markić, pravaških političara, Franje Tuđmana, Katoličke Crkve i njezinih vjernika, itd.) te koja ima dvostruke kriterije u kažnjavanju (suđenje hrvatskim braniteljima i ujedna amnestija srbočetničkim zločincima i ubojicama, nekažnjavanje srpskog policajca Sabadoša zbog premlaćivanja hrvatskoga maloljetnog branitelja Pajčića, ignoriranje protuhrvatskih provokacija portala Index i fašističkih proslava srpskog Božića u okolici Vukovara te istodobno rigorozno kažnjavanje hrvatskog nogometaša Šimunića zbog starohrvatskog pozdrava) nije i ne može biti demokratičnom republikom kakvu je sanjao Otac Domovine, niti je ni približno država u kojoj se provodi politika u interesu hrvatskoga naroda. Upravo suprotno! Stoga, idući puta kada pomislite na dr. Antu Starčevića i njegov nauk, pomolite se ne samo za njegovu dušu, već i za njegove ideje koje se do danas, unatoč svim naporima generacija iskrenih hrvatskih domoljuba i pravaša, i dalje čine tek utopijskom fikcijom…

“Ja sam se od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću ni za čiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati.”

(Ante Starčević, Djela, knj. I, str. 194)

Autor: Juraj Njegovan pl. Balen
Foto: Zagrebacki.info