dubrovnik dubrovačka republika dubrovački dnevnik

Dubrovački dnevnik, list sklon SDP-u, ‘briljirao’ je novim tekstom. Naime, u ponedjeljak su objavili članak “POVRATAK REPUBLIKE Treba li se Dubrovnik odcijepiti od Hrvatske i biti samostalna država?”. Takve teze zadnji su zastupali trebinjski ratni zločinac Božidar Vučurević i Novak Kilibarda.

“Kroz čitavu svoju dugu i slavnu povijest, Dubrovnik je imao malo veze s Hrvatskom – po prvi put u historiji, Dubrovnik je potpao pod državu koja u nazivu nosi ime Hrvatska, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u famoznoj NDH, što nije dugo potrajalo i SFRJ u sastavu SR Hrvatske. Treći, a ujedno posljednji put je ova danas Hrvatska u kojoj se još uvijek nalazi.

Dubrovnik je stoljećima bio neovisna država – Republika je osnovana još 1358. godine i trajala je sve do ulaska Napoleonovih trupa 1808. godine. Samo ta višestoljetna neovisnost bila bi joj dovoljna da se pokrene legitimna inicijativa za ponovnu uspostavu samostalne države poput San Marina, Luksemburga, Malte ili Lihtenštajna. Stari Dubrovčani, postoje brojni dokazi, nisu se osjećali ni kao Hrvati, ni kao Srbi, ni kao Crnogorci – osjećali su se, jednostavno, kao Dubrovčani”, tako počinje tekst koji potpisuje Maro Marušić.

Dodaje kako veliki prilog tezi da se stari Dubrovčani nisu osjećali Hrvatima daje Marin Držić u Dundu Maroju.

“U tom uratku, naime, postoji sporedni lik koji se zove Gulisav Hrvat. Među tridesetak dramskih osoba u Dundu Maroju, jedino je Gulisavu, Držić imao potrebu udijeliti dodatak imenu Hrvat. Valjda Držić, da su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, ne bi imao nikakvu potrebu jednog jedinog lika označiti da je Hrvat”, objašnjava autor.

Međutim, zasigurno je srbokatolički pokret u Dubrovniku najbolji pokazatelj da se stari Dubrovčani nisu smatrali Hrvatima, piše u tekstu.

“Naime, dubrovački srbokatolici bili su istaknuti Dubrovčani katoličke vjere (bilo ih je više od tisuću), a u pokretu je bilo dosta katoličkih svećenika, koji su se također izjašnjavali kao Srbi, a mnogi istaknuti Dubrovčani koji su se izjašnjavali Srbokatolicima još uvijek nose nazive dubrovačkih ulica poput Meda Pucića, Pera Budmanija, Baltazara Bogišića… Zašto je ovo važno za našu priču? Da su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, sigurno nikad ne bi pokrenuli srbokatolički pokret i izjašnjavali se kao Srbi. Sad ćete reći da je ipak većina Dubrovčana željela biti u Hrvatskoj i da su se zbog toga osjećali Hrvatima. Istina, veći broj Dubrovčana nije bio za srbokatoličku ideju, nego je budućnost vidio u Hrvatskoj, ali ne zato jer su se osjećali kao Hrvati, nego samo zato jer su s Hrvatima dijelili jednaku vjeru. Da su Srbi ili Crnogorci bili katolici, veliko je pitanje gdje bi Dubrovnik danas bio”, stoji u članku.

Ipak, tekst ubrzo skreće u staru priču o decentralizaciji pa se autor pita gdje bi Dubrovnik bio da PDV ide u gradski, a ne državni proračun i na kraju zaključuje kako “poanta ovog teksta nije zagovaranje povratka Dubrovačke Republike, nego prisjećanje na tužnu činjenicu kako se službeni Zagreb odnosi prema dubrovačkoj provinciji”.