U unutarnjo-političkim borbama u Hrvatskoj godinama se koriste stavovi inozemnih autoriteta. Sponzora, uglednika, bivših državnika, lobista, u specifičnim oblastitma, ovisno o čemu se u Hrvatskoj vode polemike.
Jedan od najvažnijih elemenata dokazivanja nadmoći, ispravnosti i neupitnosti stavova je pozivanje na pisanje „uglednih“ medija u svijetu, pri čemu se obično za tu prigodu koriste citati i tekstovi iz par američkih, najviše britanskih i francuskih, te ponekad nekog talijanskog lista. U zadnje vrijeme, pogotovo u eri bivše antifa Vlade postala je standardna matrica pozivati se na pisanje njemačkih medija.
Obično se naknadno otkrije da je tekst o Hrvatskoj, naravno o ustaškoj opasnosti u gotovo stopostotnoj većini, te o ugrožavanju Pupovca i njegovih pupavičastih Srba, napisao autor godinama poznat kao prosrpski lobist i blizak srpskim krugovima. Ili, neki cjepljeni ultraljevičar i anarhist ispod čijih riječi uvijek stoji supotpis nekog parapupovca i sličnih tipova iz Hrvatske.
Ovdje je vrlo uočljivo da se njemački mediji gotovo u pravilu koriste za obračun s nacionalnim, nacionalističkim i u pravilu desnim politikama u Hrvatskoj, koje antifa pokret jednim imenom naziva – fašističkim.
Stara isprobana matrica.
Ako želiš nasrnuti na branitelje, nađeš branitelja, ako želiš nasrnuti na HDZ gurneš mikrofon Jadranki Kosor, Prgometu ili Manoliću, ako želiš osporiti nekakav zahtjev za procesuiranje srpskih zločina, dovedeš autentičnu žrtvu da ih javno amnestira i pozove na nekažnjavanje, ako želiš tužiti i zatvoriti Glavaša pozoveš – Fehira da se danima kaje po Hrvatskoj, iako jedva zna i izreći par riječi kajanja.
Iza povlačenja „njemačkih uglednih medija“ zapravo stoji antifa dogma o „mrskim švabama“, pa ih se zbog toga koristi protiv još mržih „ustaša“.
U zadnje vrijeme, vrijeme svojevrsne antifarevolucije na svim područjima, eskaliralo je pozivanje na inozemne autoritete, od kojih su većina skriveni iza zvučnog nazivlja. Tu je redovito korištenje pisama „zabrinutih“ cehovskih međunarodnih organizacija, čiji predstavnici u Hrvatskoj, sve od reda antife, pišu pisma predsjedniku Vlade, predsjednici Republike, Sabora, javnosti, Akademiji, Bogu i čovjeku, a to onda u mainstream medijima rastrube na sva zvona.
Eto, svijet tako misli.
S obzirom na svako malo citiranje zabrinutosti njemačkih „najutjecajnijih medija“ i „najuglednijih novinara“ kojim mašu po Hrvatskoj antifa aktivisti u medijima i izvan njih, valja pogledati što o toj „njemačkoj zabrinutosti“ misle i vide li ju isitnski ugledni ljudi koji godinama žive i rade u Njemačkoj, a nisu antifašisti.
I, koje Njemačka cijeni.
Dr sc Josip Stjepandić, intelektualac i poslovni čovjek u vrhunskoj njemačkoj industriji, koji godinama proizvodi i prodaje – ideje, projekte, ukratko pamet, kaže: „Što se tiče najvažnijih njemačkih medija, Hrvatska je politički patuljak o kojemu se ne troši previše riječi. Međutim, povremeno neki sporedni mediji, kao poludržavni Deutsche Welle ili neokomunistički Junge Welt objave poneki članak o nekom stvarnom ili izmišljenom ekscesu u Hrvatskoj. Pogleda li se u pozadinu takvih uradaka, na koje u pravilu odmah reagira ispravkom hrvatsko iseljeništvo, razvidno je da te informacije potječu od suradnika u Hrvatskoj, prepoznatljivog političkog profila.“
Začudno je koliko uz sve navedeno čak i navodno ozbiljni mediji pokušavaju istaći nužnost inozemnog arbitriranja hrvatskim otvorenim pitanjima,dvojbama i polemičkim temama. Uvijek se pozivajući na – vrlo ozbiljne autoritete, od komentatora do političara. Valja napomenuti da ima vrlo ozbiljnih znanstvenih autoriteta, kao Robert O. Paxton autor knjige „Anatomija fašizma“ koji je grubo oklevetao hrvatski narod, srozao znanost i povjerenje u nju, jer je nasjeo na izvore iz Srbije i antifa Hrvatske.
Paxton jest autoritet, ali – laže!
Tako komentator Jutarnjeg lista Boris Vlašić slavodobitno podučava Karamarka i ukupnu navodnu desnicu, te „fašiste“ da je Amerikanac ( misli na američkog izaslanika Nicholasa Deana) u Zagrebu otkrio samo ustaše, te da usprkos Karamarkovim tvrdnjama nije nigdje vidio nikakvoga komunistu, jugoslavena ili četnika.
I, Vlašiću je to dovoljan argument da pokaže kako je Hrvatska puna ustaša, da komunjara i četnika nema, te da je ovo – antifašistička zemlja.
Na stranu Vlašićeve stazićevske poludebilne konstrukcije, koje nisu vrijedne spomena. Vrijedno je jedino da u navodno ozbiljnim novinama čovjek drži normalnim da „Amerikanac istražuje, arbitrira, okriva i podučava“. Znamo mi svi da je to manje više pravilo svjetskoga poretka, ali čak ni u plemenima neke egzotične zemljice nitko živ, ni peta priležnica plemenskog vrača neće prihvatiti kao polazište da netko umjesto vrača tumači plemenu – kad će kiša.
Amerikanac je ovdje vidio točno ono zbog čega je došao. A došao je jer je to „vidio“ i u Americi, inače mu State Department ne bi platili putne troškove i dnevnice. A ponio je sobom instrumente za otkrivanje – ustaša. S napomenom, da američki izaslanik za holokaust nema instrumente i ne zna vidjeti ništa drugo osim nacizma, fašizma, te sve ono što navodno ugrožava holokaust kao kategoriju. Za vidjeti Ruse, komuniste, Kineze ili teroriste, Amerikanci imaju druge izaslanike i drugi instrumentarij.
Kad takav dođe u Hrvatsku, s instrumentima za komunjare i četnike bolje je preseliti Jutarnji u neku šumu privremeno, jer bi moglo biti svašta, pa se Vlašić ne bi smio hvaliti američkim „otkrićem ustaša“.
A do tada bi, umjesto da skrivajući se pod zvučna i velika imena koje je neki antifa uspio napiti, podvaliti mu prostituku ili prostitutkana, pečeno janje i napisan „autorski tekst“ valjalo računati da u Hrvatskoj ne služi svakome glava za šišanje.
I, da bi se brico mogao promjeniti.
Predlaže li nam to i Vlašić iz Hanžekovićeva tora, kao i Leković, kao i Raukar, kao i Ingrid A., iz antifa tora, da postanemo pleme s plenumom kao upravom?
Može. Samo nek jave kakvu „Nijemcu“ da to „zabrinuto napiše“.
Autor: Marko Ljubić / Dnevno.hr