Početak je 1995. godine. Ulazimo u tu godinu s osvjedočenom vjerom u svoj narod i svoju vojsku, s nadom u okončanje ratne krize i oslobađanje svojih okupiranih područja. Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. učinkovito je završio zlosretni bošnjačko-hrvatski sukob. Srbi, koji su do tada vješto manipulirali vojnom situacijom u Bosni i Hercegovini, morali su posegnuti za nekim novim rješenjima.
Ekonomski i vojno u sve su goroj situaciji, odlučili su iskoristiti sukob muslimana u Cazinskoj krajini i uz pomoć Fikreta Abdića slomiti otpor Armije BiH u Bihaćkome džepu. Nakon toga uz pomoć UN-a vojno bi riješili enklave u istočnoj Bosni. Da im je to uspjelo, kompletna srpska vojna sila bila bi na granicama prema Hrvatskoj.
Svesrpska komanda u pokušaju ovladavanja Bihaćem
Koliko je za Miloševića bilo značajno uspostavljanje ‘Abdićeve države’, vidi se po tomu što je na tada okupiranome području Hrvatske, uz samu granicu s tzv. Autonomnom pokrajinom Zapadna Bosna (APZB), u selu Šamarice oformio poseban stožer koji su činili probrani kadrovi. Za operaciju vraćanja Abdića u Kladušu i Bihać bili su zaduženi vodeći ljudi srpske tajne službe Jovica Stanišić sa svojim pomoćnicima Frankom Simatovićem i Draganom Filipovićem, časnici tzv. Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK) i časnici tzv. Vojske Republike Srpske (VRS).
Ovaj stožer imao je izravnu vezu s Glavnim štabom Vojske Jugoslavije (GŠ VJ) i generalom Perišićem u Beogradu, s vrhovnim zapovjednicima tzv. VRS-a – generalom Mladićem i VRSK generalom Čeleketićem. Ta ‘svesrpska komanda’ napala je bihaćku zaštićenu zonu sa šakom ‘abdićevaca’, specijalnim jedinicama Resora državne bezbednosti Srbije (RDB) pod komandom Milorada Ulemeka – Legije, jedinicama tzv. VRSK-a s okupiranoga hrvatskog teritorija pod komandom generala Novakovića i jedinicama tzv. VRS-a pod komandom generala Milovanovića iz Bosne. Operacija je trebala trajati desetak dana, no ni nakon mjesec dana srpske snage nisu postigle svoj cilj.
Hrvatski obavještajci omogućili NATO dare na srpske položaje
MIchael RoseSrpski oficiri u Bosni i Hrvatskoj govorili su da će nakon uspješnoga završetka operacije Pauk i osvajanja Bihaćke zaštićene zone Vojska Jugoslavije preuzeti komandu na ukupnome prostoru i imenovati oficire u glavne štabove u Banjoj Luci i Kninu. Taj srpski plan ne će se nikada ostvariti zahvaljujući hrvatskoj obavještajnoj zajednici. Danas je poznato da su hrvatske obavještajne službe zajedno s elektroničkim izviđanjem uspješno prisluškivale sve komunikacije toga srpskog stožera. Hrvatski su obavještajci tijekom ove operacije oko Bihaća razotkrili sramnu ulogu zapovjednika snaga UN-a britanskoga generala Michaela Rosea.
On je u više navrata radio usluge ratnome zločincu Ratku Mladiću opstruirajući zračne napade NATO-ovih zrakoplova oko Bihaća. Upravo su neoborivi dokazi, koje je o tomu imala hrvatska obavještajna zajednica, iskorišteni za diplomatske pritiske koje je Hrvatska poduzela preko svojih saveznika, prije svega Amerike.
Pritisnuti tim dokazima, snage UN-a bile su prisiljene zatražiti intervenciju NATO-ova zrakoplovstva pa je zbog sudjelovanja u napadu na zaštićenu zonu Bihać bombardirana zračna luka u Udbini kojom su se koristili krajinski Srbi u tome napadu. Nakon što je general Milovanović obaviješten od Engleza da slijede zračni udari po snagama bosanskih Srba oko Bihaća, oni se povukli. Bihać je bio spašen.
Uvod Bljesak
Dok traje ovaj obavještajni rat, u Zborno područje Bjelovar 7. prosinca dolazi Načelnik Odjela za Ratno planiranje i uporabu Oružanih snaga RH. On će zapovjedniku Zbornoga područja Bjelovar uručiti strogo čuvani plan čiji je tajni naziv Bljesak-1. Bio je to plan za oslobođenje Zapadne Slavonije. Intenzivnom diplomatskom djelatnošću sukobljenih strana, uz posredovanja međunarodne zajednice potpisan je 2. prosinca 1994. gospodarski sporazum između Republike Hrvatske i tzv. ‘Republike Srpske Krajine’.
U skladu sa sporazumom o normalizaciji odnosa, trebalo je obnoviti i pustiti u pogon veći broj elektroenergetskih i vodovodnih sustava, otvoriti autocestu Zagreb-Lipovac koja je dijelom prolazila kroz dio zapadne i istočne Slavonije pod srpskim nadzorom, popraviti i otvoriti dio Jadranskoga naftovoda Omišalj – Rafinerija Sisak na dijelu koji je prolazio kroz tzv. ‘Krajinu’, otvoriti i pustiti u pogon dijelove pruge Zagreb-Beograd na području zapadne Slavonije pod srpskim nadzorom itd.
Ova diplomatska djelatnost bila je usklađena s planovima hrvatske vojske zbog toga što će se u sklopu sporazuma i priprema za otvaranje autoceste i pruge kroz zapadnu Slavoniju morati izvesti radovi na razminiranju srpskih minskih polja. Uklanjanja tih minskih polja bit će od velike koristi hrvatskoj vojsci u operaciji Bljesak.
Tuđman prima Plan Z4 „na znanje” jer zna da će ga Srbi odbiti
Bez obzira na sporazume, teror nad Hrvatima na okupiranim područjima nije prestajao, a Unprofor nije ništa poduzimao da ispuni svoju zadaću u provođenju rezolucija UN-a. Stoga je predsjednik Tuđman krajem siječnja (31.1 1995.), sukladno svojim ustavnim ovlaštenjima, donio odluku o prestanku mandata mirovnih snaga na teritoriju Republike Hrvatske. Bio je to smion potez visokoga rizika, ali u isto vrijeme i korak koji će nas dovesti do rješenja problema okupiranih područja.
Predsjednik Tuđman odlučio se na taj korak na temelju sigurnosnih i vojnih procjena hrvatske obavještajne zajednice. Paralelno s ‘gospodarskim sporazumom’, skupina veleposlanika zemalja kontaktne skupine predala je 30. siječnja 1995. u Predsjedničkim dvorima Predsjedniku Tuđmanu plan Z-4. Plan kontaktne skupine Z-4 napravili su veleposlanici Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska), Geert Ahrens (Ženevska konferencija), Alfredo Mattcota Cordella (Ženevska konferencija), a glavni mu je dio ‘Ustavni sporazum o Krajini’, koji praktički daje Srbima ‘državu u državi’.
Tuđman je plan ‘primio na znanje’. Zahvaljujući hrvatskoj obavještajnoj zajednici, on je već znao da je Milošević naredio Martiću da ne prihvati taj plan. Potvrdu obavještajnih podataka nije trebalo čekati dugo, kada su veleposlanici skupine Z-4 došli u Knin i sastali se sa srpskom stranom koju su zastupali Milan Martić, Borislav Mikelić, Milan Babić, Lazar Macura i Rajko Ležajić, dogodilo se upravo onako kako su tvrdile hrvatske tajne službe; oni su odbili primiti Plan Z-4 od američkoga veleposlanika Petera Galbraitha dok ne dobiju garanciju da se Unprofor ne će povući iz Hrvatske.
Veleposlanike skupine Z-4 nije htio primiti ni Slobodan Milošević, koji je još uvijek smatrao da vojno može osigurati Jugoslaviji i Srbiji bolje pregovaračke pozicije. Time je stvorena nova situacija iz koje skupina Z-4 nije mogla naći izlaz.
Milošević bijesan na Martića i Karadžića koji se međusobno nadmeću
Bilo je jasno da je Hrvatska odgovorna članica međunarodne zajednici nasuprot Srba koji se i dalje ponašaju kao cestovni razbojnici. Tu srpsku bahatost i vjeru u Miloševića potvrdila je i tzv. Skupština RSK u Kninu početkom veljače kada je na prijedlog tzv. ‘predsjednika’ Milana Martića i uz podršku Milana Babića prihvatila stav da se Plan Z-4 ne uzme u razmatranje. Istodobno, nekoliko dana kasnije, (20.2.1995), Srbi su formirali Savjet narodne odbrane Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.
‘Savjet’ će, kako se navodi, biti odgovoran za obranu naroda i teritorija dviju srpskih zemalja zapadno od Drine. Formiranje ‘Savjeta’ bila je logična posljedica Prijedorske deklaracije iz listopada 1992. godine u kojoj se navodi da će svaki teritorij, bilo da se radi o teritoriju krajinskih Srba ili bosanskih Srba, u slučaju napada braniti vojske obiju srpskih ‘država’. Formiranje ovoga ‘Savjeta’ razljutilo je Miloševića.
Postajalo je jasno da su se Karadžić, Martić, Mikelić i Babić u borbi za dio slave oteli kontroli srpske tajne službe. U jednome od razgovora između Miloševića i Mikelića, koje su snimile hrvatske službe, Milošević kaže da Martić slijedi politiku Radovana Karadžića i da što se njega tiče ‘Martić slobodno može kod njih na Pale (misli na Krajišnika i Karadžića) i da im služi kao dvorska budala!’
Srbi mislili da imaju državu pa se posvađali zbog položaja
Dok su se srpski moćnici borili za prevlast, kriminal je cvjetao. Teški uvjeti života i opća nestašica na okupiranome području doveli su do stanja opće nesigurnosti. Ljudi odjeveni u odore srpske vojske presretali su i pljačkali kamione, otimali robu, maltretirali ljude. Milošević je stoga početkom ožujka pozvao na sastanak ‘krajinsko državno vodstvo’. U Beograd su došli Martić, Mikelić, Babić i ‘predsjednika skupštine RSK’ Ležajić kako bi ‘raščistili međusobne odnose’. No Miloševićev pokušaj nije uspio.
Tijekom i poslije tih razgovora hrvatske su obavještajne službe prateći telefonske razgovore došle do podataka koji će se pokazati ključnim za provođenje pobjedničkih operacija. Podatci su ukazivali da su osobni interesi političkih i vojnih vođa hrvatskih i bosanskih Srba nepomirljivi. Spajanje srpskih ‘država’ u jednu republiku učinilo bi većinu takozvanih ‘vođa’ suvišnim. Imajući u vidu da ne postoji jasna razlika između njihove političke i ekonomske moći, nitko nije bio siguran u svoj položaj. A većina ljudi koji su se nalazili na važnim političkim i vojnim pozicijama u Kninu i Banjoj Luci nije imala nikakvu namjeru odreći se svojih položaja.
Tuđman ponovno kombinira diplomatske i vojne aktivnosti
Tuđman se nakon otkazivanja mandata snagama UN-a našao pod snažnim međunarodnim pritiskom. No nije čekao. Velikom diplomatskom ofenzivom objasnio je hrvatskim saveznicima i međunarodnoj zajednici pod kojim uvjetima prihvaća novi mandat UN-a. Prvi uvjet bio je da ime operacije sadržava riječ Hrvatska, izrijekom potvrđujući činjenicu da nova operacija ima biti provedena na suverenome teritoriju Hrvatske države.
Drugi uvjet bio je da se osiguraju mehanizmi aktivne kontrole međunarodnih granica hrvatske države na dijelovima koji u tom trenutku nisu bili dostupni hrvatskim vlastima. Nakon burnih konzultacija u Vijeću sigurnosti gotovo svi hrvatski zahtjevi uvaženi su, a u toj rezoluciji prvi put spominju se okupirana područja pod srpskom kontrolom kao nedjeljivi dio hrvatske države. Novom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a (Rezolucija 981. 31. ožujka. 1995) završila je misija Unprofora u Hrvatskoj, a uspostavljena je nova misija UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia) ili Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj.
Dok je tekla ova diplomatska ofenziva, Hrvatska je vojska ušla devet kilometara duž granice s BiH u dio UNPA sektora Jug, osvojivši tako područje između Peručkoga jezera i Livanjskoga polja. Saznanje da je Hrvatska vojska manje od 20 kilometara od Knina dodatno je uznemirilo krajinske Srbe. Zahvaljujući dugoj pripremi operacije, u periodu od siječnja do travnja, postupnim dovođenjem postrojbi u prostor oko zapadne Slavonije izvršeno je operativno maskiranje. Već krajem travnja hrvatska vojska spremno je čekala zapovijed za napad.
Nisu ozbiljno shvatili hrvatske zahtjeve pa su dobili Bljesak
Temeljem gospodarskoga sporazuma, autocesta Zagreb-Lipovac ponovno je otvorena za promet 21. prosinca 1994. Nakon pune tri godine dionicom dugom 27 kilometara između Novske i Nove Gradiške pod kontrolom srpskih paravojnih snaga prošli su automobili s hrvatskim registracijskim oznakama. Odmah po otvaranju autoceste, Srbi su – pritisnuti teškim uvjetima života i općom nestašicom – pohrlili u trgovine koje su otvorene na benzinskim postajama. Odjednom, mogli su kupiti sve potrepštine i neograničene količine goriva.
Rijeka švercera počela je odvoziti robu i gorivo u Okučane, Pakrac i Bosansku Gradišku. U šverc se uključuju i mnogi pripadnici srpske vojske i milicije, pljačkajući u zasjedama švercere. Već 24. travnja pobunjeni Srbi zatvorili su autocestu u znak prosvjeda protiv međunarodne zajednice ‘jer ne uvažava njihove zahtjeve’, iako su tim činom kršili Sporazum od 2. prosinca i rezolucije UN-a. Gotovo da nije bilo dana kada srpski pobunjenici ne bi napravili neko terorističko djelo na autocesti. No pripadnici UNCRO-a nisu protiv njih ništa poduzimali.
Nakon što je autocesta ponovo otvorena 28. travnja na benzinske postaji Novska dolazi do incidenta u kojemu je poginuo jedan Srbin. Nakon toga srpski su teroristi na autocesti ubili troje hrvatskih državljana, četvero ranili i isto toliko oteli. Hrvatska je vlada zbog toga poslala zahtjev posebnome izaslaniku tajnika UN-a Akashiju, da UNCRO u skladu s Rezolucijom 981. ukloni postavljene zapreke sa autoceste, a ako se to ne dogodi, da će hrvatska policija sama otvoriti autocestu u cilju osiguravanja sigurnoga prometa.
Srpska strana nije ozbiljno shvatila hrvatske zahtjeve. Tako izazovno terorističko djelovanje Hrvatska nije više htjela tolerirati. Prkoseći Hrvatskoj i cijeloj međunarodnoj zajednici, srpski su ekstremisti ubijanjem hrvatskih civila otklonili svaku mogućnost mirne reintegracije pa je predsjednik Tuđman 30. travnja odlučio da će autocestu otvoriti Hrvatska vojska i policija prema planu Bljesak-1.
Tuđman: „Ne bubnjajte topništvom svih šest sati. Od onda kada počnete, za deset minuta zvat će Washington i Bonn!”
Sastanak u Uredu predsjednika s časnicima vojske i policije počeo je 30. travnja 1995. u 9 sati. Predsjednik Tuđman pozorno je saslušao izlaganje generala o ostvarenim pripremama te što će biti izvršeno tijekom poslijepodneva i po noći, tako da snage budu spremne za napad u 5 ujutro. Nakon što je saslušao zadnje obavještajne podatke o neprijatelju, zatražio je od časnika da operacija izgleda što više policijski, s malom uporabom zrakoplovstva, oklopnih snaga i topništva zbog očekivanih reakcija međunarodne zajednice.
Operacija Bljesak počela je 1. svibnja u 5.30, a završena je već sljedećega dana, 2. svibnja, u poslijepodnevnim satima. Hrvatskoj vojsci i policiji bio je potreban samo 31 sat da cijeli hrvatski narod riješi trogodišnje frustracije zaobilaženja Okučana. Oslobođena je cijela zapadna Slavonija, oko 500 četvornih kilometara teritorija, a uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac.
Zarobili smo 6 tenkova, 4 oklopna transportera, 42 topa, 2 netaknuta skladišta strjeljiva, a uništili 6 tenkova i 3 oklopna transportera. U akciji Bljesak sudjelovalo je oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. U borbama su poginula 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 pripadnika su ranjena. Tijekom operacije 2. svibnja 1995. godine, u ranim jutarnjim satima srušen je MiG 21 hrvatskog ratnog zrakoplovstva: izvršavajući borbenu zadaću kod Stare Gradiške poginuo je pilot Rudolf Perišin.
Hrvatski narod sad zna što njegova vojska može!
Našim snagama pokušalo se suprotstaviti oko 5500 srpskih terorista. Gubitci terorista procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih i oko 1000 do 1200 ranjenih. U toj operaciji potpuno je razbijen 18. korpus tzv. VRSK-a. Većina njegovih pripadnika pobjegla je u susjednu BiH, a ostaci su se predali pobjedničkoj hrvatskoj vojsci.
Nakon potpunog poraza na zapadno-slavonskome ratištu, pokušavajući podići moral poraženih srpskih terorističkih postrojba, ratni zločinac Mile Martić osobno je naredio 2. i 3. svibnja teroriziranje Karlovca, Siska i Zagreba topničkim i raketnim napadima, zbog kojih je kasnije osuđen pred Haaškim tribunalom. U tim terorističkim napadima poginulo je i ranjeno više civila. Akcijom Bljesak promijenjen je strateški odnos snaga, a hrvatskome narodu prikazane su operativne sposobnosti Hrvatske vojske.
Za preobrazbu hrvatske vojne sile od golobradih mladića i skupine civila do vrijednih časnika, dočasnika i vojnika bilo je potrebno samo nekoliko godina. U operaciji Bljesak zaista je bljesnuo suvremeni vojni nauk, izravno je dokazana hrvatska vojna moć, a mit o srpskoj nepobjedivosti istopio se za samo 32 sata. Hrvatska vojna sila ostvarila je strateško i taktičko iznenađenje na svim razinama, a psihološko-propagandni rat i moderni elektronički rat bio je jedan od odlučujućih čimbenika ove operacije i svih narednih operacija Hrvatske vojske.
Autor: Joško Buljan/Hrvatski tjednik