zlatko hasanbegović

Prošla su već tri tjedna od saborske legitimacije nove hrvatske vlade, no siloviti verbalni napadi, pokušaji javne difamacije, prosvjedi i peticije protiv ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i dalje se ne stišavaju. Štoviše, sve skupa poprima obilježja javnoga linča. Kao najnovija epizoda u toj trakavici, na naslovnici Novosti Srpskoga narodnog vijeća pojavila se fotografija na kojoj ministar u svojoj adolescentskoj dobi navodno nosi kapu s ustaškim obilježjem.[1] Zanimljivo, iz istih se izvora nisu očitovali kada je Stjepan Mesić u zreloj dobi javno pjevao ustaške pjesme, odnosno kada je s takvim pedigreom zasjeo na mjesto predsjednika Republike Hrvatske, ili pak kada su javno objavljene snimke na kojima Predrag Matić i Ante Kotromanović, ministri u bivšoj vladi, također pjevaju pjesme sličnoga sadržaja. Hasanbegovićevo eventualno koketiranje s navedenom folkloristikom može se okarakterizirati kao dio prevladanih mladenačkih zabluda, no Mesićev, Matićev i Kotromanovićev čin ipak su u prvom redu rezultati jeftinih pokušaja političke mimikrije ili čak smišljene provokacije. Naoko paradoksalno, apologeti jugokomunističkog naslijeđa koji se postavljaju u ulogu monopolista na tržištu „antifašizma“ i dan danas Mesića slave kao zaslužnog antifašista i „jednu od najsvjetlijih ličnosti na hrvatskoj političkoj sceni“,[2] dok ministra kulture časte uzvicima „Goebbels, Goebbels!“.[3]

Znanstvenim snobizmom i neistinama protiv Hasanbegovića

U moru neartikuliranih i ideološki ostrašćenih ad hominem napada iz miljea umrežene klijentelističke skupine nedonoščadi koja je odnedavno sjašila s državnih jasala, pojavio se i jedan od rijetkih pokušaja stručne valorizacije Hasanbegovićeva znanstvenoga rada. Riječ je o pretencioznom tekstu Đurđe Knežević, pod naslovom Želite procijeniti Hasanbegovića u kontekstu? Nema problema!,[4] koji se stilski odlikuje neutemeljenim znanstvenim snobizmom i ohološću, ali vrvi i faktografskim netočnostima. Naravno, svačiji rad podložan je argumentiranoj kritici pa tako i znanstveni opus ministra kulture, ali se pritom očekuje elementarno poznavanje pravila struke te okolnosti i mogućnosti u kojima se razvija hrvatska historiografija.

Primjerice, kada autorica u tekstu bezrazložno s visoka docira da je Hasanbegoviću „jedan jedini rad objavljen u časopisu CC“, pritom zaboravlja da su Društvena istraživanja[5] Instituta Ivo Pilar, gdje je članak objavljen, praktički jedini domaći časopis, zaveden u međunarodnoj Current Contents (CC) bazi,[6] u kojem se objavljuju i historiografski članci, uz one iz drugih društvenih i humanističkih disciplina. Također, nastavlja s tvrdnjom da „oni koji drže do sebe i vlastitog znanstvenog ugleda ne objavljuju u „kućnom časopisu““, zanemarujući činjenicu da izvan Instituta Ivo Pilar de facto i nema domaćeg časopisa u CC bazi u kojem bi povjesničar mogao objaviti svoj članak. Osim toga, majstori povijesnoga zanata s puno duljim stažem i većim znanstvenim doprinosima od Hasanbegovićeva uopće nemaju članke objavljene u CC časopisima, tako da to i nije baš neki kriterij za valorizaciju nečijega znanstvenog rada, barem na polju historiografije.

Krunoslav Draganović nije bio ustaša

Također, u tekstu se ističe pripadnost svećenika Krunoslava Draganovića ustaškom pokretu, što je otrcana teza iz jugokomunističkih obavještajnih krugova, koji su kao ustašu nastojali prikazati svakoga hrvatskog javnog djelatnika, posebice u iseljeništvu, ako se kojim slučajem zalagao za ideju hrvatske državnosti izvan jugoslavenskih okvira. Takvu je sudbinu stoga doživio i Draganović, uz neke druge svećenike, poput svoga bliskog suradnika Ivana Tomasa.[7] Uporište za svoje teze o Draganoviću kao „veoma važnom članu ustaškog pokreta“ autorica pronalazi u „deklasificiranoj dokumentaciji CIA-e“, no tu se zapravo radi o površnim ocjenama CIA-inih suradnika, odnosno preuzimanju terminologije kojom se služe drugi subjekti, jer niti na jednom mjestu ne postoji nikakav izvorni podatak ili njegovo osobno očitovanje o članstvu u ustaškom pokretu, odnosno nekoj drugoj proustaškoj ili postustaškoj organizaciji, poput emigrantskog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP-a). Štoviše, često je baš od istaknutih pripadnika HOP-a, poput Srećka Rovera, i osobno napadan na stranicama Hrvatske revije.[8] Osim toga, mnogi izvori govore da je uživao nepovjerenje i nemilost samoga Ante Pavelića,[9] što je i razumljivo, s obzirom da je zagovarao povlačenje osoba kompromitiranih hipotekom ustaštva iz javnoga i političkoga života hrvatskog iseljeništva nakon Drugoga svjetskog rata. Također, u istome smjeru ide i svjedočenje Vinka Nikolića, hrvatskoga pjesnika i priznatog iseljeničkog kulturnog djelatnika te dugogodišnjeg urednika Hrvatske revije, najznačajnijeg časopisa hrvatskog iseljeništva. On u svome memoarskom djelu Pred vratima domovine govori o dojmovima iz razgovora s Draganovićem u Beču 1965., prenoseći Draganovićeve riječi: „Iako nisam nikada bio članom ni jednog političkog odbora stranke u emigraciji, – to nipošto ne znači, da nisam imao svoje jasno određeno političko uvjerenje, na što imam kao svaki građanin prirodno pravo – ipak sam napadan kao fanatični političar i strančar, štoviše kao ustaša. Nikada nisam krio svog nacionalno-patriotskog osvjedočenja, otklanjajući pri tom totalitarizam, bilo onaj crveni kao i onaj crni. Ako ljubiti svoj narod i raditi za njega, pa i u javnom životu, znači biti „politikant“, onda rado prihvaćam na sebe tu ljagu. Uostalom, i Krist nas je učio ljubiti svoj narod.“[10]

Tu je i čitav niz drugih izvora koji govore u prilog tezi da se Draganović kontinuirano zalagao za demokratsku hrvatsku državu kao svoj ideal, nastojeći pronaći istomišljenike u redovima hrvatskog iseljeništva prvenstveno izvan krugova Pavelićeva HOP-a i tromoga HSS-a Vladka Mačeka.[11] Naposljetku, CIA-ini izvori na nekim mjestima čak govore o njemu kao „ustaškom pukovniku“[12] (eng. „colonel in the Ustashi forces“) ili pak o Zavodu sv. Jeronima u Rimu kao „samostanu“[13] (eng. „Monastery of San Geronimo“), što su notorne neistine, jer niti je Draganović ikada pristupio ustašama, niti je Zavod sv. Jeronima ikada bio u svojstvu „samostana“. Međutim, takve kvalifikacije ne čude, jer su preuzimane iz izvora koji pripadaju četničkoj emigraciji, poput čikaške Srpske narodne odbrane[14] (eng. Serbian National Defense Council of America) ili Dobroslava Jevđevića,[15] predratnog člana ORJUNA-e i četničkog pregovarača s talijanskom, njemačkom i hrvatskom stranom u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Budući da to dodatno potvrđuje tezu o relativnoj površnosti i terminološkoj nepreciznosti izvora iz CIA-ine deklasificirane dokumentacije, povjesničari su im obvezni pristupiti ozbiljno, znanstveno i kritički, a ne ih uzimati zdravo za gotovo ili im pristupati selektivno, kako bi pod svaku cijenu pokušali dokazati početnu premisu, što Đurđa Knežević očito radi.

Govoreći o Hasanbegovićevim znanstvenim doprinosima, autorica je u svome stilu ideološkog pomračenja zdravog razuma pokušala obezvrijediti i čitav zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa o Krunoslavu Draganoviću, održanog u Sarajevu 2013.,[16] navodeći ga u kontekstu „priličnog broja izdavača čija je veza sa znanošću obrnuto proporcionalna njihovoj faktičkoj ideološko-političkoj, desno-ekstremnoj te vjerskoj poziciji“. Time je grubo uvrijedila sve organizatore skupa (Hrvatski institut za povijest, Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, Hrvatsko kulturno društvo Napredak i Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo), od kojih su neki važne znanstvene institucije s drugom tradicijom, zatim recenzente objavljenih radova (Slađana Josipović Batorek i Vladimir Geiger) te sve sudionike, među kojima su i priznati stručnjaci, poput Miroslava Akmadže, Jure Krište, Ive Banca, Marija Jareba, Zdenka Radelića, Petra Vrankića, Vere Katz i dr. Zabrinjavajuće je da si jedna marginalna osoba bez ikakvoga znanstvenog kredibiliteta dozvoljava takve ocjene te se u određenim medijima predstavlja kao nekakav autoritet.

Hasanbegović ima sve kvalifikacije za položaj ministra kulture

Moglo bi se polemizirati i s nekim drugim njezinim tezama, poput one o Hasanbegovićevu „donedavnom članstvu u Hrvatskoj čistoj stranci prava“ (budući da je u javnosti poznata jedino činjenica kako je ministar kulture vodio mladež te stranke u svojim dvadesetim godinama, sredinom devedesetih, pitam se je li autorica možda zaposlena u njihovoj stranačkoj administraciji pa pouzdano zna kako je njegovo članstvo „donedavno“ ili je pak vidovita?) ili one o njegovoj nekvalificiranosti za resor kulture (nije li dovoljna kvalifikacija dugogodišnjeg uspješnog djelovanja na području društvene, kulturne i političke historiografije, koja uključuje i terenski rad te istraživanja u arhivima, kao institucijama koje pripadaju upravo djelokrugu Ministarstva kulture?). Držim da dublje razlaganje tih tvrdnji nije ni potrebno, premda sam svjestan da prema logici koja se plasira u medijima kroz posljednjih nekoliko tjedana jedino kazalištarci, likovnjaci i muzealci dolaze u obzir kao potencijalni ministri kulture. Međutim, prisjetio sam se jedne povjesničarke i teoretičarke književnosti koja je donedavno obnašala tu dužnost, a da prilikom toga nije ni izbliza doživljavala ovakve pokušaje diskreditacije te procjena nestručnosti i nepoznavanja domene kulture.

U konačnici, Đurđa Knežević kao bivša „kustosica i direktorica Muzeja revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu (1987. – 1990.)“,[17] odnosno pripadnica društvene i kulturne elite u jugokomunističkom totalitarizmu također je podložna kontekstualizaciji, zar ne?

Autor: Domagoj Tomas

Bilješke:

[1] Hrvoje ŠIMIČEVIĆ, „Fotogalerija: Točka na U“, Novosti, 10. veljače 2016. (http://www.portalnovosti.com/fotogalerija-tocka-na-u/, pristupljeno 12. veljače 2016.)

[2] Zoran Pusić u emsiji S Anitom aktualno (36:50 – 37:30) na televiziji Z1 4. veljače 2016. (https://www.youtube.com/watch?v=nj4_VaeBbv8, pristupljeno 12. veljače 2016.)

[3] R. I., „Zvižduci za Hasanbegovića“, Novosti, 22. siječnja 2016. (http://www.portalnovosti.com/zvizduci-za-hasanbegovica, pristupljeno 12. veljače 2016.)

[4] Đurđa KNEŽEVIĆ, „Želite procijeniti Hasanbegovića u kontekstu? Nema problema!“, 5. veljače 2016. (http://m.tportal.hr/vijesti/414993/Zelite-procijeniti-Hasanbegovica-u-kontekstu-Nema-problema.html, pristupljeno 12. veljače 2016.)

[5] Društvena istraživanja je časopis za opća društvena pitanja koji njeguje potpunu tematsku i disciplinarnu otvorenost. Stoga se u njemu objavljuju radovi iz različitih društvenih i humanističkih disciplina (sociologije, psihologije, politologije, psihijatrije, povijesti, prava, ekonomije, demografije, lingvistike itd.), ali i radovi koji preskaču granice pojedinačnih disciplina. Radovi podliježu anonimnom recenzentskom postupku. Časopis izlazi četiri puta godišnje. (http://hrcak.srce.hr/drustvena-istrazivanja, pristupljeno 12. veljače 2016.)

[6] Prema podatcima iz 2015., u CC bazi nalazi se 14 hrvatskih časopisa: Chemical And Biochemical Engineering Quarterly, Croatian Medical Journal, Croatica Chemica Acta, Društvena istraživanja, Food Technology and Biotechnology, Glasnik matematički, International Review of the Aesthetics and Sociology of Music, Journal of mathematical inequalities, Književna smotra, Nanomaterials and Nanotechnology, Operators and Matrices, Prolegomena, Psychiatria Danubina i Synthesis Philosophica. (http://www.svkst.unist.hr/Baze-podataka-obavijesti/popis-hrvatskih-asopisa-indeksiranih-u-woscc-cc-i-scopus-bazama-podataka-za-2015-godinu.html, pristupljeno 12. veljače 2016.)

[7] Tomas još u svome dnevniku iz 1943. bilježi: „Rekoše, da je „demokracija“ strašno pokvarena. A ipak da bi predsjednik „Francuske akademije“ ili engleske, američke, pisao predgovore i slavospjeve pamfletima, kako to čini „Eccellenza“ Federzoni raznim idiotima – plaćenicima, à la Missoni (“Luci ed onore sulle Dinariche”), e, to se nikada nije desilo u demokratskim zemljama. – Dakle: fašizam je mnogo smrdljiviji!“. Vidi: Domagoj TOMAS, Pet redaka – rimski dnevnik svećenika Ivana Tomasa 1943. – 1944., Rim – Osijek – Mostar, 2014., str. 104.

[8] Srećko ROVER, „Prilog ponovnom razgovoru o „slučaju“ prof. K. Draganovića“, Hrvatska revija, sv. 3, 1987., str. 609. – 611.

[9] Miroslav AKMADŽA, Krunoslav Draganović – iskazi komunističkim istražiteljima, Zagreb, 2010., str. 89. – 97., 115. – 117.; Vjekoslav VRANČIĆ, U službi domovine, Buenos Aires, 1977., str. 374.; Višnja PAVELIĆ, „Krunoslav Draganović mog otca je namjeravao izručiti Titu!“, Stekliš, br. 7, prosinac 2008.

[10] Vinko NIKOLIĆ, Pred vratima domovine, Paris – München, 1967., 343. – 344.

[11] „Stvorila su se uglavnom tri politička tabora: s jedne strane, pristaše maksimalističke državotvorne opcije, dosljedni ustaše (Pavelićevci i Luburićevci), s druge strane državotvorni Hrvati demokratskog usmjerenja, koji su osuđivali ustaški režim za propast NDH i za tešku kriminalizaciju čitavoga hrvatskog naroda kao genocidnog (ovoj je struji pripadala većina hrvatske inteligencije), te na koncu Hss-ovci pod vodstvom dr. Mačeka i kasnije dr. Krnjevića, koji su inzistirali na legitimitetu svoje stranke kao jedine izabrane na slobodnim izborima. Bilo je nemoguće pomiriti ovako oprečna politička stajališta. Draganović je uvijek inzistirao na potrebi da se razmirice rješavaju u mirnoj i trijeznoj političkoj analizi, i u tu je svrhu predlagao da se Pavelić i drugi nosioci ustaškog režima povuku iz javnoga života, a istovremeno je nastojao uspostaviti vezu s čelnicima HSS-a i posredovati za izmirenje i suradnju s Hrvatima demokratskog usmjerenja.“ Vidi: Milan SIMČIĆ, „Prof. Krunoslav Stjepan Draganović (1903-1983)“, Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima (1901-2001), Rim, 2001., str. 850.

[12]http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1705143/DRAGANOVIC%2C%20KRUNOSLAV_0018.pdf, pristupljeno 12. veljače 2016.

[13]http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1705143/DRAGANOVIC%2C%20KRUNOSLAV_0009.pdf, pristupljeno 12. veljače 2016.

[14]http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1705143/DRAGANOVIC%2C%20KRUNOSLAV_0018.pdf, pristupljeno 12. veljače 2016.

[15]http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1705143/DRAGANOVIC%2C%20KRUNOSLAV_0021.pdf, pristupljeno 12. veljače 2016.

[16] Darko TOMAŠEVIĆ – Miroslav AKMADŽA (ur.), Krunoslav Draganović – svećenik, povjesničar i rodoljub, Sarajevo – Zagreb, 2014.

[17] Vidi: http://www.fraktura.hr/autori/a-166, pristupljeno 12. veljače 2016.