ivo josipović predsjednik

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović iznimno žuri sa svojom predsjedničkom kampanjom, iako tvrdi da ona nije ni počela. Naime, u iznimno kratkom vremenu stigne na sve: prvo se dođe “pokloniti” Vesni Teršelič i njezinoj sramnoj Documenti, zatim ode u šator gdje protestiraju najteži invalidi hrvatskog Domovinskoga rata, a vrlo brzo nakon toga već ga vidimo zadovoljnog i sretnog u Splitu s bivšim partizanima, na obljetnici oslobođenja od fašizma. To znači da mu je svaki glas u ponovnoj utrci za prvog čovjeka države itekako važan i potreban. No, kako protumačiti njegove riječi pred splitskim drugovima i drugaricama, kad je rekao: “Oni koji hoće neku drugu Hrvatsku, Hrvatsku u kojoj se vraćaju Kevine jame, u kojoj se partizani proglašavaju zločincima, u kojoj se ne razumije povijest, ne čine dobro Hrvatskoj”. Zatim je dodao: Učinit ću sve da istina o partizanima i partizankama, o Drugom svjetskom ratu, o antifašizmu, o predsjedniku Josipu Brozu Titu i drugim velikanima naše povijesti bude sačuvana.

Pa, prije svega, upitali bi gospodina Josipovića na koga je točno mislio kad je rekao da neki hoće neku drugu Hrvatsku? Dalje bi nas zanimalo zbog čega se toliko zalaže za partizane i Broza, kad je već i vrapcima na grani jasno i povijesno utvrđeno da su baš ti poglavito nakon završetka II. svjetskog rata Hrvatsku, ali i ne samo nju, pretvorili u masovne grobnice, kad su se obračunavali s neistomišljenicima bez suda i suđenja i bacali ih kao smeće u Kevine jame.

Predsjednika bi trebalo podsjetiti da do danas ni jedan partizan nije bio osuđen zbog desetine tisuća nevino ubijenih Hrvata, a da je relativno veliki broj onih koji su sudjelovali u hrvatskom Domovinskome ratu, u kojem su bili pobjednici, baš kao i partizani u II. svjetskom ratu, suđen, osuđen i osramoćen.

Partizani, kazao je dalje Predsjednik, u Drugom svjetskom ratu pokazali su hrabrost, junaštvo, domoljublje i čovjekoljublje. Ni to nije posve točno. Oni se velikom većinom nisu borili za samostalnu Hrvatsku već (najvećim dijelom) za Hrvatsku u okviru Jugoslavije, ili bolje rečeno za Broza i Staljina, kojeg su odbacili tek nekoliko godina nakon 1945. Partizani su umirali za Staljina. Je li bilo tako ili nije?

Stoga, ako se već “igramo povijesti” onda treba govoriti istinu. Tko je kriv za tisuće Kevinih jama? Kad će pred stup srama doći oni koji su nakon Drugog svjetskog rata s crvenom petokrakom na čelu ubijali nevine Hrvate, baš kao što su i u vrijeme Domovinskoga rata to isto radili srpski i ini četnici, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika?

Čak i neki veliki hrvatski generali su bili osuđivani i proganjani nakon pobjede u Domovinskome ratu, dok se partizanski generali i njihovi “narodni heroji” neprestano uzdižu. Je li to pravda i pravica, gospodine Predsjedniče?

Ivu Josipovića također bi pitali, kako se osjećao kad je na partizanskom derneku u Splitu uručio odlikovanje Reda Stjepana Radića za doprinos antifašizmu nekim partizanima, a oni su mu odgovorili da su se dvoumili (sic!) hoće li uopće uzeti to odlikovanje? Pa, kad već nosi ime po Radiću uzeli su ga samo zbog naziva partizanske brigade braća Radić!? – odgovorili su mu. Također su mu rekli da “u ovoj Hrvatskoj neko drugo odlikovanje ne bi ni uzeli!”

Može li se tek samo tako prijeći preko tih njihovih riječi, preko omalovažavanja hrvatske države, hrvatskih branitelja, pa i samog Predsjednika koji im je uručio ovako visoka odličja?

I još samo to: onima koji su stvorili hrvatsku državu ne može se i ne smije pričati da “ne razumiju povijest”, već se neke druge treba pitati:

Gdje ste bili i što ste radili kad se stvarala hrvatska država?

Mladen Pavković