“Srbija nema moralno pravo da prigovara Hrvatskoj zbog Alojzija Stepinca jer je ona rehabilitirala četničkog komandanta Dragoljuba Dražu Mihailovića i pokrenula proces vraćanja časti Milanu Nediću”, kaže u intervjuu za srpski Kurir Ivo Josipović, bivši predsjednik Hrvatske.
Na upit srpskih novinara Ivi Josipoviću bi li osobno potpisao peticiju isprike za Oluju koja je pokrenuta u Hrvatskoj, bivši hrvatski predsjednik Josipović kazao je da peticiju, kao ni njezin sadržaj, nije vidio pa ne može niti reći što bi učinio.
“Ali znam što jesam učinio. Kao predsjednik redovno sam obilazio lokacije na kojima su stradali nevini civili, naši sugrađani Srbi i odavao počast njihovoj žrtvi. S predsjednikom Tadićem obišao sam i Ovčaru, na kojoj su pokopane žrtve najstrašnijeg zločinačkog pokolja, ali i stratište na kome su pogubljeni Srbi. Za mene nema razlike kad govorimo o žrtvama i zločincima. Žrtve su jednake, zločinci su jednaki. Žalim za svakim izgubljenim životom, suosjećam sa svima koji su u ratu bili izloženi stradanjima i nepravdi. Nažalost, političari, mediji, ali i pojedinci, polaze od načela kako je samo „naša“ žrtva prava žrtva, kako su samo „njihovi“ zločinci pravi zločinci. Oni naši zločinci više su heroji…”, kazao je Josipović.
Istaknuo je i kako bi u udžbenike u Hrvatskoj i Srbiji “stavio vrlo realnu i izbalansiranu odluku Međunarodnog suda pravde u postupku međusobnih tužbi za genocid”.
“Sud je nepristrano i istinito iznio genezu i posljedice rata. Kaže sud, da sažmem, Srbija je pokrenula agresiju na Hrvatsku uz pomoć lokalnih Srba s namjerom da okupira hrvatske teritorije i stvori veliku Srbiju. Pritom su jedinice JNA i paravojne jedinice počinile mnoge strašne zločine, posebno prema civilima”, ponovio je Josipović ukratko presudu Haaškog suda pred srpskim novinarom.
Potom se osvrnuo i na Oluju.
“Razaranja, pljačke, silovanja, protjerivanja i ubojstva bili su masovna pojava. Hrvatska se legitimno branila, a Oluja je legitimna vojna akcija. Ali, tijekom obrane su i hrvatske snage počinile ozbiljne i brojne zločine protiv civilnog srpskog stanovništva, što su vlasti morale spriječiti. Da, i naši sugrađani Srbi žrtve su mnogih zločina. I oni su pljačkani, silovani, ubijani, mnogi su morali otići iz svojih domova… Od ovakve konstatacije, inače detaljnije razrađene u samoj presudi, morali bi poći političari kad kreiraju politiku, koja naprosto mora biti politika pomirenja. Sve drugo rađa mržnju i temelj za neki novi konflikt”, istaknuo je bivši predsjednik RH.
Kazao je i kako je kao predsjednik pokušao promijeniti proslavu Dana pobjede, učiniti je “integrativnom, pozvati i Srbe da sudjeluju, uz ponos zbog pobjede pružiti ruku pomirenja i komemorirati i žrtve s druge strane” te je napomenuo kako su “Hrvatsku branili i mnogi Srbi”. Napomenuo je kako nije uspio jer su “druge politike bile jače od njegove”.
“Moj zahtjev da Hrvatska, koja je pobijedila u ratu, pobijedi i u miru, tako da bude otvorena i integrativna u odnosu na srpsku zajednicu, da takva bude i proslava Dana pobjede, nije naišla na podršku”, kaže.
Govorio je i o svom pismu upućeno Kolindi Grabar Kitarović u kojem joj napominje kako Hrvatska nije mogla tražiti od Srbije ukidanje Zakona o jurisdikciji, a sve u vezi s nedavno otvorenim poglavljima 23 i 24 u pristupnim pregovorima Srbije i EU.
“Pismo upozorava da za ovu priču o univerzalnoj nadležnosti i njezinoj mogućoj zloupotrebi postoji vrlo jednostavan lijek: sporazum dvije države na načelima koja smo bili dogovorili predsjednik Tadić i ja. Nažalost, vidimo da političke elite dviju zemalja, umjesto da smire tenzije i traže racionalno rješenje, raspiruju vatru”.
Komentirao je i napete odnose dviju zemalja zbog Alojzija Stepinca, Mire Barišića i Branimira Glavaša.
Za Glavaša je kazao kako treba pričekati konačan rezultat postupka.
Kad je riječ o rehabilitaciji kardinala Stepinca, postoje dva aspekta, smatra Jospović. “Prvi, je li postupak bio pravedan ili politički montiran i, drugi, je li Stepinac i u kojoj mjeri zaista radio ono za što je bio optužen. Sud je riješio samo prvu dilemu. Utvrdio je da postupak nije bio pravedan, da je bio politički motiviran i montiran. Naravno, ostaje pitanje jesu li današnji kriteriji primjenljivi na one poslijeratne. Po današnjim, ni Nurnberg ne bi opstao. Sud nije ulazio u meritum predmeta. Meritum ostaje povjesničarima da ga riješe. Osobno, ne mislim da je Stepinac učinio sve što je mogla osoba njegove pozicije, da se barem čvrsto distancira od ustaškog režima i osudi zločine. Stepinac nije bio običan građanin i zato su očekivanja prema njemu, pa i ona o preuzimanju rizika, bila znatno veća. Položaj obavezuje. Mislim da je Srbija, nakon što je rehabilitirala Dražu Mihailovića i što je u postupku Nedićeva rehabilitacija,posljednja koja bi imala moralno pravo da prigovara Hrvatskoj zbog Stepinca”,kazao je Josipović.
Podizanje spomenika Miru Barešiću osudio je rekavši kako smatra da je “neumjesno podizati spomenik osobi osuđenoj zbog ubojstva i terorizma, bez obzira na to je li i kako surađivao u obrani zemlje”.
“To je najbolji primjer dvostrukih kriterija koji dominiraju i u Hrvatskoj, ali i u Srbiji”, dodao je.
“Nedavno ste izjavili da uloga Stepinca nije ni približno negativna koliko Draže Mihailovića. Možete li pojasniti na što ste točno mislili?”, upitao je novinar, a Josipović odgovara:
“Stepincu se može prigovoriti suradnja s ustaškim režimom i propust da mu se odupre. Ali Stepinac nije bio osuđen za ratni zločin. S druge strane, Mihailović je imao krvave ruke. Brojne su zločine, ubojstva i mučenja počinile jedinice pod njegovom komandom, posebno u Hrvatskoj i BiH. Aktivno je, s puškom u ruci, ratovao na strani Njemačke i Italije, često i u savezništvu s ustašama”.
Na primjedbu srpskog novinara da je “tragedija za hrvatsku naciju što politički vrh ne stoji iza tradicije antifašističkog pokreta koji je bio snažan za vrijeme Drugoga svjetskoga rata”, Josipović se složio.
“Uvijek me nanovo iznenadi nesposobnost ljudi koji pripadaju antifašističkom krugu, takvih je većina, da na javnoj sceni uspješno brane antifašističku narav Hrvatske, zapisanu i u Ustavu. Desnica, pa i ona proustaška, mnogo je bolje organizirana u medijima, na javnoj sceni, puno angažiranija i strastvenija u obrani i nametanju svojih vrijednosti. Ali, slično vrijedi i za Srbiju, gdje je četništvo bilo jako, i još je ojačalo”, kazao je.
Za pogoršanje odnosa dviju zemalja Josipović smatra krivim promjenu elite na vlasti. “Ljude koji su razumijevali važnost dobrosusjedskih odnosa, mira i tolerancije za svaku od zemalja i za ukupnost odnosa u regiji zamijenili su političari koji imaju snažne nacionalističke koncepte. Oni svađu sa susjedima tretiraju kao važan politički alat unutrašnje politike”, kazao je.
Na pitanje kakva se poruka šalje kada gotovo kompletan hrvatski državni vrh prisustvuje komemoraciji u Bleiburgu, Josipović je odgovorio da “nije problem u postojanju komemoracije, već kako se sve to radi”.
“Bleiburg je mjesto komemoracije žrtvama poraženih snaga. Mnogo je stradalih ustaša, dosta četnika, domobrana, čak i čerkeza i nekih drugih. Nažalost, ubijeno je i puno civila. Mnogi su ubijeni bez ikakve vojne potrebe, iako je bilo i stradalih u okršajima s poraženim snagama koji nisu željeli da polože oružje. Valja biti pošten i reći kako je Bleiburg, preciznije, Križni put, mjesto zločina. Nažalost, komemoracija mnogima služi za rehabilitaciju ustaštva, za reviziju povijesti i relativizaciju krivice u Drugom svjetskom ratu. Zato nikada nisam išao na komemoraciju. Ali jesam tamo odveo partizane da se zajedno poklonimo onima koji su ubijeni bez razloga, posebno civilima”, kazao je.
Josipović je još srpskom Kuriru otkrio kako je u kontaktu s bivšim predsjednikom Borisom Tadićem, otkrivajući kako se tu i tamo čuju, sretnu na nekoj međunarodnoj konferenciji, popiju kavu u Zagrebu ili Beogradu te intervju zaključio s mišljenjem da danas “političke elite u obje zemlje potpaljuju vatru mržnje koja kad se rasplamsa, oni joj prilagođavaju politiku, stvarajući opasnu spiralu mržnje”.
Izvor: Sloboda.hr/Kurir/Dnevno.hr
Foto: Snimka zaslona