blaženka divjak, ivica šola

Tehnologija, a ne ideologija novo je geslo nove ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak kada je u pitanju reforma obrazovnog sustava. Uistinu, zvuči fensi, napredno, čak i pametno. Jednako kao i geslo bivšeg simbola iste reforme Borisa Jokića, “struka, a ne politika”.

Koliko je bilo istinito geslo Jokićeve skupine vidjelo se već nakon što je Milanović rekao da iza Jokića stoji sasvim određena vrsta politike, kao i nedavno pri ulasku HNS-a u hermafroditsku koaliciju s HDZ-om, kada su “liberali” inzistirali da preuzmu kurikularnu reformu da bi afirmirali struku “bez” upliva politike. Mo’š si mislit, takve fore ne prolaze više ni kod Ave Karabatić.

Demagoško pokrivalo

Struka, a ne politika je demagoško pokrivalo za ideološke podvale, kao i sasvim glupa dilema i dijeljenje. Naime, svaka je reforma i pitanje politike i pitanje struke, kao što i svaki političar ima svoju struku, tako i svaki stručnjak ima svoju ideologiju, svjetonazor, svoju političku opciju. I tu u pluralnom društvu ne vidim nikakav problem. Nije problem u “ili struka ili politika”, problem je samo kada imate isključivu struku i isključivu politiku. A to je bila Budakova i Jokićeva ekipa.

Znači li to da je neformalni slogan ministrice Divjak “tehnologija, a ne ideologija” odmak od jokićevsko – budakovske demagogije i bezveznog suprotstavljanja struke i politike? Nipošto. I ministrica Divjak sasvim bezvezno suprotstavlja tehnologiju i ideologiju kao ovi prvi struku i politiku.

Tehnologija (i tehnika) je također ideologija. Budući da je profesoricu Divjak instaliralo lijevo krilo Plenkovićeve nakaradne koalicije, argumentirat ću to globalnim znanstvenim autoritetima s lijevog intelektualnog spektra. Filozofi Frankfurtske škole, posebno Habermas Marcuse, gledaju tehniku i tehnologiju u kontekstu kapitalističke produkcije i ideologije.

U djelu “Teorija i praksa tehnološkog društva” Habermas opaža transformaciju demokracije u tehnokraciju i zaključuje: “Smatram da je ključ za razumijevanje ove konstelacije fundamentalna Marcuseova teza kako znanost i tehnika danas preuzimaju funkciju legitimacije moći.”

Za njega je sklizavanje u tehnokraciju put u diktaturu eksperata i birokrata koji ili zamjenjuju ili diktiraju narodnu volju.

Severino je na tom tragu tehnike i tehnologije kao ideologije još eksplicitniji: “Kapitalistička ideologija utvrđuje način na koji tehnika treba biti upotrijebljena… Stoga, ukoliko je regulirana od strane kapitalizma, i tehnika je ideologija…

Ona je posljednji Bog.” Upravo je to bit reforme našeg školstva – podrediti sve zahtjevima boga tržišta, a tu MarulićUjević ili Radovan Ivšić mogu biti samo lijeva (!) smetala, kao i sve što miriše na humanost i humanistiku.

Strava od parka prirode

Tehnologija kao sasvim specifična vrsta ideologije, kao i svaka, djelomično je opasna. Ekološki problem samo je prva žrtva ove ideologije. Nama je danas normalno neka područja nazvati pojmom “park prirode”, a da ne trepnemo okom.

No sintagma “park prirode” je stravična sintagma koja kaže da prirodu moramo staviti u “rezervat” kao urođenika, “Indijanca”, kako bismo je zaštitili od prodiranja tehnike i tehnologije i njihove razorne moći za ekosustav.

Druga žrtva tehnologije kao ideologije jest čovjekova sloboda i kontrola nad čovjekom. U djelu “Duša i tehnika. Čovjek u eri tehnike” Galimberti kaže da je tehnika i tehnologija najveća prisila na čovjeka u povijesti, veća od svih religijskih i “klasičnih” ideoloških prisila.

Dok u nekom ideološkom sustavu ili religijskom još postoji mogućnost bijega, mogućnost odbijanja, disidenstva, u eri tehnološkog totalitarizma više nitko ne može reći ne želim koristiti mobitel, ne želim računalo, e-mail adresu… Ti to moraš, nema tu slobodnog izbora! Inače si samog sebe isključio iz svijeta, iz tržišta rada, iz… To znanost zove posthumano društvo.

Nemam ništa protiv tehnike i tehnologije, protiv ljudskog napretka i razvoja, dapače, samo strepim nad istom vidljivom činjenicom nad kojom strepi i francuski povjesničar znanosti Michel Serres, a to je proces dehumanizacije u kojem etika postaje suvišna, aposteriorna kako veli Serres, jer ono što je tehnički ostvarivo postaje i etički dopustivo, od kloniranja do genetičkih i inih manipulacija i mnogih drugih stvari.

K tome treba dodati da se i sama politika, još od Machiavellija, tehnicizira, postaje sve više puka tehnologija za osvajanje i održavanja moći bez osvrtanja na vrijednosti, za što je Plenkovićev pristup politici fantastičan primjer. Način na koji je sročena i funkcionira ova makjavelistička Plenkovićeva vlada možemo je mirno nazvati – tehničkom.

Dakle, izrekavši “tehnologija, a ne ideologija”, ministrica Divjak ili lupeta, ne zna što govori, ili, ako zna, onda kao i Jokić manipulira pojmovima “struke”, odnosno “tehnologije” kao zavodničkim smokvinim listom za ljevičarski kulturkampf i orvelovsku plenkovićevsku najavu “transformacije društva” koje treba početi jakobinski – od djece.

Autor: Ivica Šola / Slobodna Dalmacija