Hrvatska je međunarodno priznata država sa svojim teritorijem, ustavom i političkim sustavom; ona je pravno slobodna i neovisna. Slobodu i neovisnost možemo zahvaliti našoj burnoj i bogatoj narodnoj prošlosti (političkoj, kulturnoj, vojnoj…); našim praprecima koji su vladali kneževinom i kraljevinom Hrvatskom i svima onima koji su se nakon toga borili za poštivanje hrvatskog dostojanstva i slobodu hrvatskoga naroda, našim velikanima književnosti koji su hrvatsko ime i jezik ugradili u temelje europske stvarnosti, katoličkoj Crkvi koja je kao nositeljica kulturnog i duhovnog života neizmjerno učestvovala u stvaranju hrvatskog identiteta dugi niz stoljeća, sve do danas, našim hrabrim ljudima iz skromnih težačkih i ponosnih hrvatskih krajeva, a ponajviše hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata koji su junačkim pothvatima od prvog do posljednjeg trenutka rata časno i dostojanstveno branili i oslobađali hrvatsku zemlju. No, može li Hrvatska država usistinu biti slobodna ako hrvatsko društvo nije slobodno, bez obzira na demokraciju i sva prava koja ona građanima omogućava?
Nove okolnosti, isto razmišljanje
Hrvati su dugi niz godina proveli u jugoslavenskoj tamnici. Točnije, punih 45 godina komunističkog terora, diktiranog i kontroliranog iz vrha partije na čelu s Josipom Brozom Titom, započetog od dolaska na vlast 1945. godine provodeći revoluciju genocida i kulturocida. Stvaranjem moderne Hrvatske ´90-ih, rušenjem starog sustava strahovlade, ali ne i promjenom bivših struktura iz javnog života i na važnim državnim položajima, Hrvatska ipak nije mogla izabrati put razvitka potpuno neovisnog od jugoslavenske pravne stečevine. Isto tako, hrvatsko društvo nije se u potpunosti uspjelo odreći komunističkog mentaliteta. Neprovedbom lustracije otvorio se prostor onima koji do trenutka rata nisu htjeli nezavisnu Hrvatsku, da ipak prihvate Hrvatsku, ali ne iz rodoljubnih razloga, kao svoju domovinu, već kao sredstvo za spašavanje vlastitog ugleda i položaja. Karakteristična činjenica za hrvatsko društvo također je nekritički odnos prema kapitalizmu, liberalizmu i zapadnim trendovima. Većina onih koji danas pokušavaju usmjeriti ponašanje i razmišljanje hrvatskog društva, ponose se svojim pionirskim danima i nošenjem štafeta s petokrakama na glavama uz slike Tita i Staljina. Oni su danas samoprozvani zaštitnici ljudskih prava (kao da se ljudska prava mogu privatizirati).
Tek nakon smrti Franje Tuđmana, čak i neki od nekadašnjih njegovih stranačkih i državnih suradnika, u razdoblju mesićevizma, započeli su na oživljavanju kumrovečkog heroja. Zločine nad hrvatskim narodom prikrivaju te ih pokušavaju opravdati „antifašizmom“, a Tita čak proglašavaju zaslužnim za omogućavanje demokracije. Stoga, nije čudno što se nasuprot malobrojnom, ali medijski razvikanom titoizmu („antifašizmu“), „skorenom“ u „loncu“ hrvatske (antihrvatske) političke scene, danas javlja veličanje Franje Tuđmana čak do te mjere da se njegov lik i djelo uzdiže na mitsku razinu. Po jednadžbi, Tuđman jednako Hrvatska, tuđmanizam jednako hrvatstvo. Pritom se zaboravlja da je i sam Franjo Tuđman izrastao iz istog miljea kao i oni koji Hrvatsku nisu željeli. Zaboravlja se da je i on imao partizansku prošlost, da je bio najmlađi Titov general. Franjo Tuđman je ipak stvorio Hrvatsku, ali ju je vezao uz jugoslavensku pravnu stečevinu, tj. uz ZAVNOH, a njegov najširi pogled na Hrvatsku bio je u granicama Banovine Hrvatske.
Kao što nostalgičan odnos dijela hrvatskih građana starije populacije prema bivšem socijalizmu neće riješiti tekuće ekonomske probleme, tako se niti hrvatsko društvo neće osloboditi okova ponovno nametanog titoizma („antifašizma“) stvaranjem božanstva od imena Franje Tuđmana. S druge strane, razumljivo je žaljenje velikog dijela hrvatskih domoljuba za politikom prvog hrvatskog predsjednika ako se ona usporedi s prošlim mandatom Stjepana Mesića ili aktualnim mandatom, „od ustaške zmije“ do „partizanskih spomenika“ i „Titove biste“, Ive Josipovića. Opet, to nije razlog da se kritički ne osvrnemo i prema vladavini Franje Tuđmana i da današnja domoljubna Hrvatska ne raskrsti s onim s čim Franjo Tuđman nije mogao, npr. s partizansko – komunstičkom ostavštinom provedbom lustracije.
Samo je još ostalo pitanje, gdje se skriva suvremena misao Oca Domovine dr. Ante Starčevića, revolucionarni duh Eugena Kvaternika i buntovnost Augusta Harambašića, kritika današnjeg društva nadahnuta Matošem, Kovačićem, Budakom i ostalim pokretačima istinske i uspavane Hrvatske?
Autor: Branimir Boljfetić
Za više ovakvih članaka – klikni LIKE!