Sveti-Josip-primjer-ocevima

19. ožujka obilježava se Dan sv. Josipa, zaručnika Isusove majke Marije i zaštitnika hrvatskog naroda.

Svaki narod ima svojeg sveca zaštitnika. Za pobornike new- ge globalističkih doktrina, to i nije neka vijest, no stoji činjenica da je, po kanonu Rimokatoličke, svih pravoslavnih te najvećeg dijela protestantskih crkava svakome narodu ili naciji na kugli Zemaljskoj dodijeljen kao zaštitnik jedan svetac, jedan kanonizirani velikan koji je zadužio Kristovu Crkvu u cjelini ili za nju mučenički dao svoj život tijekom povijesti. Mnoge zemlje imaju uvjetno rečeno svece drugoga reda, tj. one koji su manje poznati i čiji blagdani se ne obilježavaju masovno ili se obilježavaju i slave samo lokalno, npr. sveti Sebastijan, zaštitnik Kube, sveta Eufemija, zaštitnica Cipra, pa čak i sveti Patrik, zaštitnik Irske, čiji netom prošli blagdan se ukorijenio isključivo u anglo – američkom, ali ne toliko i u ostalom dijelu svijeta (razlog je i taj što je Sv. Patrik lokalni irski svetac iz srednjega vijeka, te nije zadužio Crkvu u cjelini). Samo najveći i (geopolitički) najmoćniji narodi i države imaju kanonski važne svece za zaštitnike, npr. Engleska ima Sv. Jurja, rimskog vojnika, mog imenjaka i patrona, Talijani Sv. Benedikta iz Nursije (jedan od najvećih katoličkih redovnika u povijesti), Nijemci Sv. Mihovila Arkanđela, za Španjolce skrbi Sv. Jakov, apostol i skrbnik Djevice Marije pod njezine stare dane, dok Francuze štite čak dvojica: apostol Sv. Filip i vojnik – dobrotvor Sv Martin. Stoga je posebno zanimljivo da je svetac zaštitnik jedne malene, ali kršćanstvu od početka Crkve trajno odane i vjerne zemlje i naroda – Hrvatske – upravo najveći od sviju svetaca: očuh i staratelj samog Isusa Krista – sveti Josip.

Josip je bio potomak Davidove kraljevske loze te je po njemu i Isus Davidov potomak, te su obojica pripadnici slavne dinastije židovskih kraljeva (rex Israeli). Radio je kao siromašni tesar iz Nazareta i u njegovoj je blizini Isus proveo svoje djetinjstvo i mladost, živeći jednostavnim radničkim životom. Kršćani slave Josipa, Marijinog zaručnika i Isusova poočima kao sveca i kao Božjeg odabranika, kome je Bog povjerio da bude glava nazaretske obitelji u kojoj se ostvarilo Isusovo utjelovljenje. Uz svoj tesarski rad, Josip je bio vjernik. Molio je i čitao Sveto pismo, pristao je vršiti Božju volju i da Bog po njegovu životu čini svoja djela. Josip je bio toliko spreman Bogu vjerovati, da nije sumnjao ni onda kada mu je Bog govorio u snovima. Bog mu je u snu rekao, da uzme Mariju za svoju ženu i da se ne boji onoga što je u njoj začeto. Kasnije mu je također poručio, da uzme Mariju i dijete i ode u Egipat, i da se također u određeno vrijeme vrati iz Egipta i nastani u Nazaretu. Drugim riječima, Josip je bio dobro upućen u Božje govore. Bio je pobožan čovjek, znao je ići pravim putem. Imao je plemenitu dušu. Primio je Mariju i Isusa pod svoj krov, pratio ih kroz život i branio, prehranjivao ih je radom svojih ruku. Po duši je bio pravednik, tj. svetac, po dostojanstvu Marijin suprug, muž nebeske kraljice, a po zanimanju othranitelj Isusa, Sina Božjega. Bio je ponizan, skroman i šutljiv, nikada se nije uzdizao ili hvalisao pred ljudima. Josip je imao čast, da su mu kao glavi obitelji, bili poslušni i Isus, Sin Božji i Marija, Majka Božja. Josip zajedno s Marijom i Isusom čini Svetu obitelj.

Hrvatski je Sabor od davnina uvidio važnost i ulogu svetoga Josipa kao uzora svim Hrvatima, velikim ratnicima i obiteljskim ljudima, koji su njegov nauk i životni put preslikavali i trudili se biti poput njega. Prema nekim je zapisima još na saboru u Steničnjaku 1301. Josipovo (19. ožujka) proglašeno hrvatskim državnim praznikom te su određeni sajmovi po čitavom Hrvatskom Kraljevstvu, koje se tada protezalo od Raše do Drine i na sjever do Drave, Mure i istočnoga Srijema. Gotovo svi banovi poštivali su i odluku da se na Josipovo ne ratuje niti vrši kmetska tlaka, a zanimljivo je i da se taj dan obilježavao u našim krajevima koji nisu bili pod vlašću hrvatsko – ugarskog kralja niti bana, na primjer u zapadnoj Istri (gdje su se na Josipovo nekada kitili dovratci kuća proljetnicama), okolici Kotora (prva misa na otvorenom u godini s procesijom) te među Hrvatima u Kranjskoj i Štajerskoj, koji su već tada priznavali vlast Habsburgovaca.

Odlukom Hrvatskoga Sabora iz 1687., koja je potvrđena i na sjednici hrvatskih biskupa u Splitu 1972., današnji se dan slavi kao hrvatski nacionalni praznik. Iako je kroz stoljeća, a pogotovo u posljednje dvije formalno nezavisne hrvatske države (N.D.H. i R.H.) Josipovo pokušavalo progurati kao neradni dan i dan koji će se ukorijeniti u hrvatskim srcima, zbog fragilnosti struktura, kao i stoljeća odnarođivanja našega naroda pod tuđom paskom, blagdan Sv. Josipa nikada nije do kraja zaživio kao najveći dan u hrvatskom kalendaru. Stoga se iskreno nadam da će 19. ožujka, dan kada se spominjemo velikoga očuha Isusova, praroditelja kršćanske Crkve i stoljetnog uzora generacija hrvatskih djedova, očeva, muževa, braće i sinova, jednoga dana postati dan na koji će se svaki Hrvat osjećati ponosan na ono što je. Jer ima na što biti!

Neka vas sve blagoslovi i čuva sveti Josip, zaštitnik Hrvata!

Autor: Juraj Njegovan pl. Balen