borislav ristić donald trump hillary clinton američki izboriFoto: Flickr

Od pada Berlinskog zida i sloma socijalizma na Istoku 9. studenoga navršit će se 27 godina. Pobijedi li Donald Trump na američkim predsjedničkim izborima, što svaki dan postaje sve izvjesnije, 9. studenoga 2016. mogao bi osvanuti kao dan pada Berlinskog zida i na Zapadu, a Donald Trump bi lako mogao postati inkarnacija Ronalda Reagana koja dovršava njegov posao rušenja komunističkog “Imperija Zla”. Naravno, tu je sintagmu Ronald Reagan koristio za Sovjetski Savez, ali bi se ona danas isto tako mogla primijeniti na sustav koji je uzeo maha na Zapadu. Mnogi su upozoravali da je padom Sovjetskog Saveza obavljeno samo pola posla – da i Zapad mora proći svoju tranziciju iz socijalizma prema demokraciji i liberalizmu.

Da je i zapadni svijet tijekom 20. stoljeća sve više tonuo u socijalizam nije bilo toliko vidljivo upravo zbog postojanja Sovjetskog Saveza, koji je bio robusna verzija istog procesa. Tek je nestanak Sovjetskog Saveza omogućio uvid u to da se sličan proces odvijao i na Zapadu.

Naime, dok je u Istočnom bloku komunizam uvođen silom oružja i ekonomskim porobljavanjem, na Zapadu se taj proces odvijao suptilnije – kroz kulturne institucije, odbacivanjem naslijeđenih obrazaca buržoaske kulture kao represivnih i zastarjelih, i usvajanjem progresivnih obrazaca ponašanja i svjetonazora. Ako je na Istoku vladao Karl Marx i njegov ekonomizam, mogli bismo reći, na Zapadu je svoju vladavinu uspostavio Antonio Gramsci i njegov “marš kroz institucije kulture”.

Taj proces kulturnog pokoravanja zapadnih društava u biti je bio puno dublji od njegove grublje verzije na Istoku. Otuda je narodima na istoku Europe bilo i puno lakše osloboditi se komunističke ideologije, jer je ona njima uvijek bila nešto strano i nametnuto. Bilo je dovoljno da nestane prisile i to je bio kraj za komunizam na Istoku.

Da je to tako možemo utvrditi jednostavnim uspoređivanjem istočnoeuropskih društava i onih na zapadu Europe i u Americi. Istok je konzervativan, nacionalistički, religiozan, teško prihvaća progresivne društvene vrijednosti koje se pokušavaju uvesti sa Zapada, dok je Zapad posve stopljen s tim liberalnim kulturnim normama, ateistički, anacionalan i globalistički. Ta nametljiva lijevoliberalna kultura, koja je s vremenom postala dominantna na Zapadu, ima porijeklo u specifičnoj puritanskoj kulturi američkog sjeveroistoka, koji je politički dominantan u Americi, a odatle se širi dalje koristeći američki utjecaj u svijetu. Naime, puritanci koji su ostali bez Boga nisu izgubili svoj nagon za propovijedanjem svog životnog stila. S istim žarom s kojim su nekada odbacivali institucionaliziranu religiju i propovijedali svoju verziju kršćanstva, sada odbacuju tradicionalne kulturne obrasce i propovijedaju svoj progresivni svjetonazor.

Tako je institucija braka u Americi redefinirana do neprepoznatljivosti, kako bi, primjerice, mogla uključiti i homoseksualce; ateizacija društva raste po stopi od 1% godišnje; više od polovine žena ispod tridesetih rađa izvan braka; većina Amerikanaca podržava legalizaciju marihuane itd. Na sve one koji ne prihvaćaju te nove vrijednosti gleda se svisoka, kao na zatucane primitivce. Pritom je teror političke korektnosti poprimio takve razmjere da kazne za one koji pokušaju dovesti u pitanje takav razvoj podsjeća na lov na vještice, omiljeni sport puritanskih predaka današnjih američkih progresivaca. To je dominantna kultura u Americi protiv koje danas ustaju ljudi koji podržavaju Donalda Trumpa. Zbog toga se često govori da je to, u stvari, pokret za obranu zdravog razuma protiv ideološkog terora lijevoliberalne elite na vlasti. Trumpov nekonvencionalni način obraćanja, koji mu se toliko prigovara, ljudima ustvari imponira upravo zato što im je dosta terora političke korektnosti kojim im se žele nametnuti novi obrasci ponašanja. Trump svojim “trampizmima” razbija taj okoštali ljevičarski kulturni model.

Ovo je jedan od aspekata, po mojem mišljenju glavni, kojim bi se moglo objasniti ono što se danas događa u Americi. To je borba zdravog razuma protiv agresivne ljevičarske kulturne paradigme. Ovo su vjerojatno zadnji američki izbori na kojima konzervativna, religiozna, nacionalistička i tradicionalistička američka tiha većina još uvijek može namaknuti većinu. Zadnja prilika da Amerika konačno ne postane progresivistički raj, a s njom i cijeli svijet. Zato su ovi izbori revolucionarni, kao što je to bio i pad Berlinskog zida – zadnja prilika da 2016. postane dovršenje 1989.

Autor: Borislav Ristić / Večernji list