bojan glavašević ministar branitelja predrag matić branitelji savska 66

Donosimo pismo hrvatske braniteljice poslano na adresu uredništva Braniteljskog portala, a u kojemu braniteljica opisuje svoje iskustvo s Bojanom Glavaševićem, pomoćnikom ministra branitelja, čiju ostavku traže branitelji. Braniteljica je htjela ostati anonimna.

Pismo prenosimo u cijelosti:

“Poštovani…

isprovocirana  prosvjedom protiv branitelja želim vam ispričati i drugu stranu priče, koja, nažalost, ne uspijeva doći u javnost zbog medijske blokade koju branitelji trpe od početka prosvjeda.  Od prvoga dana vladajuće elite provlače tezu o tome kako branitelji ne znaju što žele i to plasiraju preko medija, iako su branitelji jasno i koncizno izrazili svoje zahtjeve u više navrata. No, nije lako boriti se protiv institucija koje imaju svoje kanale djelovanja i koje plaćaju PR službe da bi im to odrađivale. Braniteljski zahtjevi jasno su izneseni, a pojedini mediji, pogotovo braniteljski portali, to su prenijeli.

Kao osamnaestogodišnjakinja aktivno sam se priključila obrani  Domovine  i prošla brojna ratišta. Ne znam jesam li za Domovinu dala puno ili malo, ali sam dala najviše što sam tada mogla. Nakon završetka rata ostala sam raditi u  sustavu. U međuvremenu sam ulagala u svoju edukaciju da bih što više mogla doprinijeti razvoju oružanih snaga RH,da se naša djeca ne bi našla u situaciji u kakvoj smo se mi našli ako jednoga dana ponovno dođe do rata (obuku iz gađanja imala sam jedan dan i poslije toga sam otišla na svoj prvi teren). Nikada nisam razmišljala o odlasku u mirovinu niti sam očekivala da mi je Domovina dužna nešto osigurati. Ipak, nakon 2000. godine politika je odlučila umiroviti veći  dio braniteljske populacije i na taj način očistiti sustav od ratnika. Do danas nisam shvatila svrhu i smisao toga jer su istovremeno u sustav primali nove mlade ljude, što znači da nisu smanjivali broj.  Nakon tog prisilnog umirovljenja, pune dvije godine osjećala sam se odbačenom  i bezvrijednom, a onda sam se jednoga jutra probudila i odlučila zaboraviti rat, vojsku i sve ono loše što se događalo. Usmjerila sam se ponovno na edukaciju i potpuno prestala pratiti politička zbivanja.

Ne mogu tvrditi,ali vjerujem da je ovaj osjećaj odbačenosti i težak proces prilagodbe, kao i  potreba za distanciranjem od događanja u političkom životu, bio prisutan kod većine mojih suboraca.

Onda sam se u zadnje dvije godine, ponukana ponašanjem vladajuće garniture, ponovno uključila. Iako sam već duže vrijeme svjesna da ovo nije Domovina za koju smo se borili, nekako sam to objašnjavala kao normalan proces mlade demokracije; da su to dječje bolesti kroz koje svaka zemlja mora proći u procesu tranzicije.No, ovo što je vlada učinila u zadnje dvije godine prema hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu, ponovno je u meni pokrenulo osjećaj da se moram boriti ili ćemo izgubiti ono što smo krvlju stvarali. Tu prvenstveno mislim na pokušaje izjednačavanja žrtve i agresora te na imenovanje Domovinskog rata građanskim. Da su ovo činjenice, a ne tvrdnje bez pokrića, govore konkretni potezi koje je ova vlada učinila: Izvor

Sramotne izjave pojedinih političara i predstavnika za Dokumente o Domovinskom ratu ne želim uopće komentirati. Uz ove činjenice veže se i  već dobro poznata izjava Bojana Glavaševića, kojega su plaćene PR agencije kroz kampanju „Ja ne mrzim“ pokušale prikazati kao mirotvorca i dobročinitelja.

Upoznala sam dotičnog mladog gospodina i jedino što mogu reći jest da ga žalim jer je pun potisnute frustracije koja se reflektira kroz bezobrazno, bahato i agresivno ponašanje, specifično usmjereno prema osobama ženskog spola. Kada bi njegove djelatnice smjele, to bi mogle i potvrditi, kao i osobe  s kojima je obavljao intervju za posao. Jedna bivša djelatnica rekla mi je da joj je taj period rada s njim bilo najtraumatičnije životno iskustvo.

Jesmo li se već ranije trebali pobuniti – vjerujem da jesmo i imali smo dosta razloga, ali sam prva ja, pa vjerujem i ostali, vjerovali u bolju budućnost, vjerovali u naše mlade – da će oni pokrenuti promjene. Dolaskom SDP-a na vlast vjerovala sam da će se ipak neke stvari pokrenuti, da će nove političke snage napraviti nešto novo i bolje. Koliko god se sada sramim, moram priznati da sam imala visoka očekivanja od Milanovića, a posebno od ministra Matića.

No,način na koji se vlada odnosi prema braniteljima i Domovinskom ratu riječima ne mogu opisati, kao ni svoje razočarenje Milanovićem i njegovom vladom. Nazivati branitelje mrziteljima, šatorašima i sličnim pogrdnim imenima odraz je njihova bijesa koji proizlazi iz nemoći. Rat je prošao i oni koji nisu prepoznali trenutak da se trebaju uključiti, pomoći svojim sugrađanima i svojoj Domovini, ne mogu to više vratiti. Stoga na sve načine, da oni ne bi ispali kukavice, kada ih njihovo dijete upita: „Tata, zašto ti nisi bio u ratu?“ pokušavaju na sve načine obezvrijediti žrtvu koju su dali branitelji. Obezvrijediti važnost Domovinskog rata i prikazati sebe kao pametne mirotvorce koji su prepoznali da je to bio politički sukob u koji se ne treba miješati, a u stvari su samo bili kukavice. No, teško je to priznati samom sebi, a posebno drugima, i zato se traže silna opravdanja i podiže ova hajka prema braniteljima. Navodno nije važno gdje si bio ’91. – prijatelji dragi, jako je važno gdje si bio ’91. jer da nije bilo branitelja ’91., ne bi bilo ni Hrvatske.

Ovo još i mogu razumjeti, ali našega ministra Matića ne razumijem. Bio je hrvatski branitelj, ne želim ulaziti u diskusije o tome koliko je tenkova uništio ili nije, bio je branitelj i dao je onoliko koliko je mogao dati. Što se s njim kasnije dogodilo, moraju li svi koji uđu u politiku igrati prljavo? Prihvatio se te političke fotelje i ne pušta ju već godinama, uspio je preživjeti HDZ koji ga je i postavio u Ministarstvo branitelja, pa SDP, pa ponovno HDZ i opet SDP. Ne mogu razumjeti  što ga tako čvrsto veže za tu politiku da je bio u stanju izjaviti kako je on prvenstveno ministar u vladi, a tek onda ministar branitelja. Ne mogu razumjeti da se zbog politike netko može odreći svoga identiteta hrvatskog branitelja i svojih suboraca. Bez obzira na titule koje sam stekla poslije rata, nikada se ne bih odrekla toga da sam bila branitelj jer je to nešto najsvetije i najčasnije u mome životu. Jesu li ga novac i beneficijepromijenile?Sposoban je raditi izračun mirovine jednog teškog invalida, a ne radi izračun svojih primanja, svojih putnih troškova i svih ostalih beneficija koje godinama prima.

O sebi uvijek govori u superlativima pa se pitam je li uopće svjestan sebe i svojeg ponašanja i je li svjestan koju štetu svojim izjavama i ponašanjem nanosi hrvatskim braniteljima? Je li svjestan da je za vrijeme trajanja prosvjeda pet hrvatskih branitelja preminulo, a da je za to u nekoj mjeri odgovoran stres koji i on uzrokuje svojim ponašanjem? Kaže da i sam boluje od PTSP-a pa se pitam je li svjestan kako svojim postupcima utječe na naše suborce oboljele od te teške bolesti?

Svima onima koji vole pričati tko su i kakvi su branitelju u šatoru bez da su ih prije toga upoznali, poručila bih da su vrata otvorena svima, da dođu upoznati hrvatske ratnike, dane stvaraju stavove na osnovu onoga što im prezentiraju mediji i politika. Znanost je ono za što vjerujem da može ovu zemlju izvući iz krize, a znanstvenici ne stvaraju svojestavove bez činjenica koje su dobro i temeljito provjerene. Zbog toga pozivam sve da na taj način pristupaju problemima jer ovakvo površan i činjenično neutemeljen pristup nikome neće koristiti.

Imputirati da su branitelji u šatoru nečiji plaćenici i da se njima manipulira bez čvrstih činjenica vodi samo prema  stvaranju sukoba kojem sam jučer, nažalost, imala priliku prisustvovati. Ja sam u šatoru i nisam član nijedne stranke, ali se pitam čiju su članovi oni koji su jučer stajali preko puta mene, čiji je član Marko Grahovac i tko njime manipulira? Marko Grahovac poslan je neposredno prije prosvjeda da bi podigao medijsku prašinu i da bi na te prosvjede privukao što veći broj ljudi, što je tužno, žalosno i na kraju jadno. Žao mi je što moji suborci to nisu prepoznali te ga ignorirali. Što vrijeme bude više odmicalo i prosvjedi trajali sve dulje, to će, iz jada i očaja, vladajuća garnitura sve više i prljavije napadati. Zato bih molila sve svoje suborce da više obrate pažnju na te pokušaje provokacija i da ne reagiraju na njih jer je to ono što vladajući žele postići povlačeći ovakve poteze.

Nadalje, braniteljima se imputira da se nisu uključili u akciju pomoći Slavoniji, da nisu humani i da misle samo na sebe, pa bih sve koji daju takve besmislene izjave molila da se prvo informiraju pa onda govore jer ispadaju smiješni. Branitelji su se prvi uključili u akciju pomoći Slavoniji i još uvijek preko braniteljskih udruga u Slavoniju stiže pomoć u obliku građevinskog materijala. Na ovome linku može se vidjeti koliko je samo iz jednoga grada preko braniteljskih udruga poslano pomoći za Slavoniju: Izvor

Završila bih ovo pismo riječima pjesme Kavaski 3p-a: „Kak si, pa tak…“ jer uz sve ovo što se trenutno događa nama braniteljima, ne mogu biti dobro koliko god tome težila.Uh, skoro zaboravih da sam trebala završiti s nekom Thompsonovom pjesmom jer sam ipak hrvatskabraniteljica. Stoga ću, da bi svi stereotipi bili zadovoljeni, završiti riječima:

„Prijatelji, često mislim na vas, nije ovo vrijeme dobro za nas…“