Na današnji dan 28. ožujka 1945. okupatorske partizanske postrojbe ušle su u grad Bihać, a u Cazinskoj krajini počinile brojne zločine. Bilo je to drugo zauzimanje Bihaća od partizana, a prvo je bilo krajem 1942. kada je u tom gradu održano I. zasjedanje AVNOJ-a. I tom prilikom1942. partizani su u Bihaću ubili nekoliko stotina civila i zarobljenika.
Zaključci I. zasjedanja AVNOJ-a jasno govore da je partizanski pokret bio za obnovu Jugoslavije i protiv svakog oblika hrvatske državnosti.
Sa posebnom pažnjom pročitajte govor Moše Pijade u Bihaću na I. zasjedanju AVNOJ-a. Čuvena partijska domišljatost i njeni angažirani “intelektualci” uvijek nađu načina, kao i intelektualni vođa komunista Moše Pijade, kako sve što misli drugačije treba, silom ili himbenošću, staviti pod crveni barjak diktature proletarijata.
U napadu na Bihać krajem 1942. godine., partizani su uspjeli zauzeti Bihać. Nakon toga su strijeljali veliki broj zarobljenika i civila, o čemu su izdali alužbeno: prioopćenje.
Priopćenje Vrhovnog štaba NOVJ o strijeljanju 1942. godine:
„Dana 31. prosinca 1942. godine., 13. proleterska brigada i glavnina 4. kordunaške brigade napala je Bihać, dok su sa druge strane Bihać branile 33. i 35. Bojna, te domobranska opkoparska satnija. Tijekom napada partizani su uspjeli zauzeti Bihać i tom prilikom su pobili oko 200 branitelja Bihaća, a 192 su zarobili. Sve zarobljenike su prema izvješću Operativnog štaba, poubijali. Tom prilikom su likvidirali još 130 civila iz Bihaća te uništili i spalili središte grada.“
Na osnovu ovog izvješća bila je i podnesena krivična prijava protiv Rade Bulata, ratnog zapovjednika 13. proleterske brigade, za ubojstvo najmanje 218 osoba.
Po zauzeću grada partizanske jedinice su počinile stravična ubojstva zarobljenih hrvatskih i bošnjačkih vojnika i civila.
Oružane snage NDH su vratile Bihać 29. siječnja 1943. godine. Grad ostaje pod vlašću NDH sve do 28. ožujka 1945. godine kada ga ponovno zauzimaju partizani.
I. zasjedanje AVNOJ-a – laži o federalizmu, bratstvu i jedinstvu
Prvo, osnivačko zasjedanje, održano je na poticaj CK KPJ i VŠ NOV i POJ 26–27. XI. 1942. u Bihaću. Od pozvanog 71 predstavnika (iz Hrvatske 15), na zasjedanju su zbog ratnih okolnosti bila nazočna ukupno 54 delegata. Prihvaćena su dva dokumenta: Rezolucija o osnivanju AVNOJ-a i Proglas AVNOJ-a narodima Jugoslavije.
U Rezoluciji je istaknuto da AVNOJ okuplja predstavnike naroda »svih zemalja Jugoslavije« bez razlike na narodnost, vjeru i političko-stranačku pripadnost, te da se oslanja na narodnooslobodilačke odbore i antifašističke organizacije, stranačke i izvanstranačke, na terenu.
Za predsjednika je izabran jugounitarist i bivši član unitarističke Demokratske stranke iz Srbije – dr. Ivan Ribar, otac boljševika Ive Lole Ribara.
U Proglasu AVNOJ-a narodima Jugoslavije poziva se na ratno djelovanje i promiče (lažno) načelo federalizma zbog toga da bi se privuklo Hrvate masovnije u partizane. To je načelo federalizma prije rata najviše zastupao HSS pod vodstvom Mačeka, kako bi se zadobila šira društvena potpora, ali će to načelo nakon rata u stvarnosti biti izigrano zbog isključivog provođenja komunističke revolucije. Obećavani su i višestranački izbori nakon rata.
Moše Pijade: Palimo, pucajmo, obećavajmo pljačke da privučemo ljude komunizmu!
Ovo je dio govora Moše Pijade, srbijanskog komuniste i ideologa komunizma, u originalu na srpskom jeziku. On je izogvoren na I. zasjedanjz AVNOJ-a 1942. u Bihaću najbolje oslikava strategiju osvajanja vlasti:
“… Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom… Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo učiniti beskćnike, proletere… Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelj svakog blagostanja, reda i mira…”
Što je “intelektualac” Moše Pijade predviđao, to se i dogodilo. U općem kaosu ratnih događanja provedena je, nevjerojatnom himbenošću i prijetvornošću, komunisitička revolucija, obnovljena Jugoslavija, zatrta i zabranjena svaka pomisao o hrvatskoj državnosti.
Cijela komunistička tvorevina, Jugoslavija, postala je neprijatelj blagostanja, reda i mira.
Tako je Jugoslavija, usprkos “zaključcima” AVNOJ-a, godine 1945. postala centralistička država s komunističkom diktaturom, a središte moći kao i prvoj Jugoslaviji bilo je u – Beogradu.
Hrvatski narod, na drugoj strani, je u tome razdoblju podnio velike žrtve u genocidu koji je napravljen nad njime, a prve godine života u novoj „avnojevskoj“ Jugoslaviji bile su obilježene, do tada u svijetu, neviđenoj represiji, masovnim ubijanjima i progonima ljudi, te etničkim čišćenjima cijelih naroda poput Nijemaca, Talijana i Mađara, po preporukakama Tita i komunističkih vođa kao potencijalnih klasnih neprijatelja koji mogu ometati “revoluciju”.
Izvor: Sloboda.hr/Narod.hr