Dana 28. lipnja 1918., na pravoslavni blagdan Vidovdan koji se posebno slavi među Srbima i srbiziranim pučanstvom Hrvatske i BiH, Sarajevom su odjeknuli hici koji će zauvijek promijeniti svijet. Austrougarski prijestolonasljednik Franz (Franjo) Ferdinand Habsburški, najstariji sin najdugovječnijeg europskog monarha Franje Josipa I. podlo je ubijen za vrijeme svoga posjeta najvećem gradu Bosne zajedno sa svojom trudnom ženom Sofijom.
Bio je to očajnički čin kojim su (kako se pokazalo) velikosrpski vojni krugovi potpomognuti londonskom masonerijom željeli spriječiti da Franjo, kao druga najutjecajnija figura K.U.K. Carstva provede u djelo ideju trijalističkog uređenja habsburškog imperija, u kojem bi Hrvati postali ravnopravni austrijskim Nijemcima i Mađarima te bi dobili svoju vlastitu vladu sa svim drugim elementima državnosti te se proširili na povijesne Hrvatske zemlje Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju i Istru, koje su dotad bile izvan nadležnosti Hrvatskih institucija. Britanski su imperijalisti, predvođeni lordom Palmerstonom imali još podlije namjere: ubojstvom nasljednika habsburške krune izazvati aktivaciju obrambenog saveza Berlin – Beč – Carigrad te uvući isti u veliki rat, u kojemu su uz pomoć Rusije, Francuske, Italije i Sjedinjenih Država naumili potpuno razoriti svog najvećeg europskog gospodarskog i vojnog konkurenta – Njemačko Carstvo.
Iako se dugo smatralo da je atentat izazvan od strane beogradske vojne organizacije “Crna Ruka” (čiji je atentator na kraljevića Franju Gavrilo Princip bio član), nedavno je otkriveno da sama Kraljevina Srbija nije bila direktno upletena u izvršenje atentata, ali je u njegovu organizaciju, dok su prosrpski krugovi u BiH izveli čitavu stvar. Atentat je naime pripreman već godinama, no službena je Srbija nekoliko mjeseci prije njega, kada se doznalo za Franjinu turneju po Bosni i Hercegovini te za posjet Sarajevu, ipak odustala od njegovog direktnog izvršenja, zbog čega su britanski agenti sve prebacili na “Mladu Bosnu”, teroristički ogranak “Crne Ruke” u BiH. Njezini članovi Gavrilo Princip, Vasa Čubrilović, Nedeljko Čabrinović, Cvetko Popović, Trifko Grabež i drugi toga su dana tumarali ulicama Baščaršije čekajući čas neopreznosti mnogobrojnog osiguranja mladog kraljevskog para. Nedeljko Čabrinović bacio je u jednome zavoju bombu na povorku, no sam je Franjo Ferdinand istu odgurnuo s krova te je ona pala na automobil koji je pratio njihov te je par ostao neozlijeđen, dok je terorist ubijen na mjestu. Razočarani, ostali atentatori povukli su se na vrijeme da izbjegnu uhićenje, i nesretnim usudom susreli kraljevski automobil na rubu centra grada, pošto je na prinčev nagovor vozač skrenuo tim putem umjesto već dogovorenom rutom. Prošavši pored Principa, automobil se zaustavio, što je terorist iskoristio i pištoljem usmrtio i kraljevića (hicem u vrat) i njegovu trudnu ženu (mada je navodno gađao njegovog suvozača, grofa Potioreka). Nato je smjesta uhvaćen, a s njim i ostali sudionici koji ovaj puta nisu uspjeli pobjeći.
Austrougarska diplomacija odmah je optužila Srbiju za sve navedeno, što je bio logičan čin budući da su svi uhićenici bili njezini istrenirani agenti i ubojice. Srpskim odbijanjem da ispuni ultimatum koji joj je Beč postavio te njenom molbom za pomoć Rusiji, koja je zatim objavila rat Njemačkoj itd. započela je lančana reakcija aktivacije već spomenutih obrambenih saveza, koji će se pod imenima Antanta (UK – SAD – Francuska – Srbija – Rumunjska – Japan,…), odnosno Središnje Sile (Njemačka – Austrougarska – Bugarska – Osmansko Carstvo) sučeliti u nadolazećem Velikom, ili kako ga danas nazivamo Prvom Svjetskom Ratu. Napomenimo i da je Srbija bila vojno pregažena već za nekoliko mjeseci, uglavnom zahvaljujući Hrvatskim postrojbama habsburške vojske, te su se njezini vojnici do kraja rata skrivali po albanskim planinama i na Krfu, te su u svome povlačenju napravili prvi veliki genocid 20. stoljeća pobivši više od 20 000 zarobljenih austrougarskih časnika i vojnika (među njima i brojne Hrvate). Također, Italija koja je od početka bila dio Središnjih Sila prešla je na stranu Antante pošto joj je obećana praktički čitava Hrvatska obala Jadrana, opet od strane Engleza (Londonski ugovori). A što se tiče Gavrila Principa, njega već generacijama Srbi štuju kao svoga velikog heroja i “hrabrog ubojicu kraljevića”, čovjeka koji je svojim terorističkim masakrom pokrenuo kotač velikosrpske ideologije i njezinog širenja na zapad, koji je krvavim slovima napisao Hrvatsku i europsku povijest posljednjega stoljeća.
Autor: Juraj Njegovan pl. Balen